Hrvatska je poput punjene patke koja mami oko, ali se ne da konzumirati zbog neprobavljiva nadjeva. Dekorateri su posao manje-više dobro obavili (prilagodba legislative evropskim standardima), ali su nekompetentni kuhari (političari i njihove kvazimenadžerske uzdanice) upropastili što god su mogli. Takav proizvod na EU-stolu teško može dobiti prolaznu ocjenu, ma koliko ga njegovi kreatori reklamirali, a simpatizeri promicali. Govoreći realno, najviše što se može očekivati od jesenjeg propitkivanja hrvatske kompatibilnosti Uniji jest možebitni politički kompromis, ohrabrenje za dodatni angažman i nova (tromjesečna) odgoda početka pretpristupnih pregovora. Za veći dio građana to više nije tema broj jedan, jer su je u debelo zasjenili gospodarski, egzistencijalni problemi, privatizacijski i ini skandali. No, političke elite koje ionako ne dijele sudbinu radništva, zatočenika hrvatske tranzicijske kloake, ponovo se fokusiraju na pitanje evropske pristupnice. Iz krajnje egocentričnih pobuda. Opoziciji je eventualna nova odbijenica iz EU-a povod pokretanju inicijative za prijevremene izbore i juriš na vlast. Vladajući bi im bili skloni samo u slučaju benevolentnog podupiranja Sanaderova akcijskog plana kao dokaza napretka (?!) u približavanju združenoj Evropi i konzekventno tomu započinjanja pregovora. Jer bi, vjeruje se, time na duži rok cementirali svoju vladavinu i poziciju prvokategornika kod hrvatskih birača. Koji bi im dopunski honorirali i "nesposobnost" da najtraženijem hrvatskom generalu uđu u trag...

Takvo politikantsko koncentriranje domaće politike na EU-kartu u gotovo kaotičnoj gospodarskoj situaciji u zemlji, eufemistički kazano cinično je i nepristojno. Pretpristupni pregovori imali bi biti kruna golemih reformskih napora svih institucija sustava koje Vlada stimulira svojim jasno artikuliranim programima i inzistiranjem na njihovu dosljednom provođenju. A ne pukog političkog lobiranja kod nama sklonih kako bi uvjerili u našu prihvatljivost i one nama nesklone. Unatoč svim domaćim aferama i svoj nepostojanosti vladinih odluka, koje se mijenjaju brzinom zvuka, nesigurnosti investiranja i netransparentnosti sustava. Čime se to Hrvatska reklamira u EU-u? Turističkim razglednicama "male zemlje za veliki odmor"? Kako egzotično...

Više od odbjegloga Gotovine, kredibilitet ove zemlje urušavaju skandalozne privatizacije kojima sekundira Vlada. Poput slučaja Liburnije koji osobno premijer Ivo Sanader svojom intervencijom pokušava neutralizirati (poništavanjem Vladine odluke) nakon što je već "pukla bruka" i javnost se digla na noge. Takav se potez pravda "proceduralnom greškom". I dok javnost dvoji tko je komu smjestio - Polančec Sanaderu ili Sanader Polančecu, a svima skupa možebitno Hebrang - "proceduralne greške" se množe. Eto ih i u županjskoj "Sladorani", gdje država po drugi put tijekom ove godine poništava natječaj o njezinoj prodaji. Navodno, tvrdi Damir Polančec, nije usklađen s odlukom Vlade?! Početna je cijena u natječaju, veli, viša od one propisane Vladinom odlukom, a i rok je nešto kraći. Kakve li sretne podudarnosti jer radnici županjske tvrtke i tamošnja lokalna samouprava jedini su od svih tangiranih aktualnim natječajima zahtijevali da se oglas poništi. Ima li boljeg dokaza kako ova Vlada štiti interese radništva i lokalnih zajednica? Sad, što će Vlada učiniti i kakvu će novu nagodbu sklopiti s SN i Dom holdingom u slučaju LRH, malo tko može prognozirati jer je to već sfera "fantastike". Ili kakvog novog "fantastičnog pogodovanja" po principu kojega je prodano manje-više sve što je u Hrvatskoj bilo vrijedno. Tko je za to odgovoran?

Paradoksalno je da zbog "proceduralnog propusta" u slučaju LRH "pada glava" jedino HFP-ova čelnika Damira Ostovića, a druge važne još stoje na ramenima i kada svjedočimo reprizi "nepoštivanja procedure" sa "Sladoranom". Čemu služe nadzorni odbori i koga nadziru ako njihovi "patuljci" ni o čemu pojma nemaju? Zdenko Mičić, državni tajnik za turizam i predsjednik NO-a LRH, veli da sjednicu NO-a nije sazvao jer očekuje razgovor s v.d. predsjednika HFP-a Grgom Ivezićem i daljnji rasplet situacije s privatizacijom Liburnije, o kojoj, tvrdi, kao predsjednik NO-a i državni tajnik, ništa nije znao!!! Baš kao što o tomu blage veze nije imao ni član NO-a HFP-a Ante Markov, pa je javno zatražio, preko medija, sazivanje rečenog odbora. Kakva zbrka!