Pozivajući se bezrazložno na samoga Marxa, Le Penova formulacija: "Nacionalisti svih zemalja, ujedinite se!" čini se nemogućom budući da nacionalisti obično imaju prevelike oči i u tuđem uvijek vide dio svoga teritorija. Međutim, ni najljućim hrvatskim nacionalistima ne pada na pamet da "povijesnu" tezu o Slovencima kao alpskim Hrvatima iskoriste za svojatanje dijela Triglava. S druge pak strane, od Dragonje do Mure, postoji niz slovenskih nacionalno predoziranih političara koji se drogiraju prostornim lažima i busaju u karte nedostatkom graničnog realizma.

Svako malo se na Hrvatsku vrši invazija morskih ideja kojima se slovenski "legitimisti" žele probiti na otvoreno more. Ti aneksionisti godinama žongliraju različitim kriterijima ne bi li se uvjerili u svoje polazne iluzije. Početna zabluda Slovenije bila je da može otići iz Jugoslavije i istodobno zadržati sve ono što se odnosilo na Jugoslaviju, ponajprije zemljopisnu konstelaciju i morsku granicu s Italijom. Naučena da iz disolucije u svakom pojedinom slučaju izlazi kao pobjednica, ona ne može prihvatiti činjenicu da nakon što je jednostrano interpretirala Svetu Geru i Ljubljansku banku, nije u stanju eurokratskom prisilom oteti akvatorij koji joj ni po povijesnim ni po međunarodnim uzancama ne pripada. Ali pred izazovima privatizacije velikih privrednih sustava i masovnih otpuštanja, njenom establishmentu je efektno imati otvoren problem na moru kojim može apsorbirati tekuće frustracije.

Slovenija, koja je u prvu Jugoslaviju ušla samo s jednom gimnazijom na slovenskom jeziku, izišla je iz druge Jugoslavije kao samosvjesna nacionalna država s velikim gospodarskim uspjehom. U tome su joj pomagali bivši jugoslavenski narodi, a ona je znala koristiti srpsko-hrvatski rivalitet u obje Jugoslavije. Neprebrojivi su primjeri međusobnog pomaganja Slovenaca i Hrvata kroz povijest, a sada samostalne nacionalne politike idu ispod razine tih iskustava. Slovenija je izišla iz Jugoslavije uzevši iz nje samo ono što je u njoj bilo dobro, a loše je ostavila drugima.

Od balkanskog požara se spasila priključivanjem NATO-u i EU-u, ali se ne razmeće u primjeni eurounijskog stila ponašanja. Na najavu dogovora između Italije i Hrvatske o Jadranu, ona se nije naljutila na Italiju s kojom živi u zakonitoj zajednici, nego na Hrvatsku na koju u vezi morske granice stalno poprijeko gleda. Rezultat te recepcije je i njena odluka da proglasi ekološku zonu i epikontinentalni pojas. Što se iz toga može zaključiti? Da sam ulazak u EU ne poboljšava ni status ni odnose između susjednih država. Zar ne bi bilo europskije da Italija kao eurounijska država prepusti eurodeželi dio svojeg akvatorija? Ali od toga nema ništa, jer bi talijanski iredentisti radije željeli vratiti od Titovih partizana "ukradeni talijanski teritorij". Slovenci Trsta i okolice su redovite žrtve te njihove zemljopisne premetačine.

Ni Austrijanci nisu prihvatili Slovence kao sebi ravne Europljane. A što kao glavnu epikontinentalnu argumentaciju koristi dio slovenske pomorske konkviste - da s Balkancima (Hrvatima) treba igrati na balkanski način - "oštro i jednostrano"! U redu je, neka cijeli Piranski zaljev pripadne Sloveniji. A čitava Savudrijska vala Hrvatskoj. No crta kopnene granice između njih ne završava na nebu nego na moru. Slovenska akvapolitika tu crtu razgraničenja ne bi željela vidjeti ni na površini ni na dnu nego na umjetno stvorenom zemljovidu kao krucijalnom ulogu za buduću arbitražu.

Dok Slovenija uporno odbija priznati granicu s Hrvatskom na ušću Dragonje, prebacujući je na Kanal svetog Odorika ili čak na Mirnu, u SAD-u je rijeka Merrimack sporna granica između kolonije New Hampshire i Massachusettsa još od 1679. koju nije uspjela riješiti ni engleska kruna, odnosno nadvladavala ga je pripajanjem spornih teritorija. New Hampshire ima i prijepor s državom Maine, jer tvrdi da je granica sjeverna i istočna obala rijeke Piscataquae dok Maine tvrdi da ona ide njezinom sredinom. Građani u portsmoutskom brodogradilištu bi željeli da su u New Hampshireu, jer on za razliku od Mainea nema državni porez na dohodak. Kako ispraviti krivu Piscataquau - odlučuje Vrhovni sud. Mogu li Hrvati i Slovenci sami odlučiti koliko Piranskog zaljeva pripada Hrvatskoj, a koliko Savudrijske vale Sloveniji? U tu se tezu s figom u džepu vjeruje već punih četrnaest godina. Ali što se može, kada se najteže rješavaju isforsirani problemi.