Na posljednjem sastanku s predstavnicima parlamentarnih stranaka, predsjednik hrvatske Vlade Ivo Sanader najavio je da će službeno obavijestiti slovenskog premijera Janeza Janšu o hrvatskom stajalištu da je »arbitraža, čiji bi sud unaprijed prihvatile i jedna i druga država, jedini izlaz za spor sa Slovenijom o granici na moru«. Dajući potporu tom prijedlogu, neformalni vođa oporbe Ivica Račan kazao je da u vezi s tim postoji »visok stupanj jedinstva« među parlamentarnim strankama. Račan je pritom podsjetio da je još kao premijer nakon propasti pregovora u javnom pismu Drnovšeku napisao da je »jedina šansa (za rješenje graničnog spora) ići na međunarodnu arbitražu«.

Reagirajući tek nakon dva dana na taj prijedlog, slovenski premijer Janša je kazao da bi Slovenija »u mogućoj arbitraži o granici s Hrvatskom imala dobre argumente i da od arbitraže ne bježi, ali da su sve dosadašnje inicijative s hrvatske strane u tom pogledu bile samo načelne naravi«. Janša je još dodao da će, kada dobije konkretan prijedlog, konkretno i odgovoriti. Njegov pak ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel kazao je da se Slovenija ne protivi arbitraži, ali je svjesna da njezina izvedba nije sasvim jednostavna.

»To je dugotrajan postupak tijekom kojega se treba dogovarati i postići dogovor o brojnim elementima arbitraže«, izjavio je Rupel. Iz Slovenske pučke stranke, članice vladajuće koalicije, kazano je kako Piranski zaljev nikako ne može biti predmetom arbitraže jer da je on u cjelini slovenski. Dvije pak najjače slovenske oporbene stranke (liberalni i socijalni demokrati) zatražile su da se u eventualnu arbitražu uključi i »parafirani sporazum« Račana i Drnovšeka iz 2001. godine. Dakle, već i sam kratki pregled stajališta jedne i druge strane u vezi s arbitražom daje naslutiti različita očekivanja od eventualne arbitraže.

Upravo radi izbjegavanja takvih mogućih nesporazuma hrvatski pravni stručnjaci dosad su u više navrata javno upozoravali na razliku između eventualne arbitraže ili odlasku dviju država pred odgovarajući međunarodni sud. Prilikom arbitraže, naime, sve je podložno dogovoru. I izbor arbitara, koji i ne moraju biti pravni stručnjaci, nego, primjerice, političari, i sam predmet spora (vidjeli smo da neke slovenske stranke predlažu arbitražu o »parafiranom sporazumu«) kao i to jesu li odluke obvezujuće ili možda samo savjetodavne naravi. Osim toga, u arbitraži nije obvezujuća primjena međunarodnih pravnih normi prilikom donošenja odluka.

Zato se akademik Ibler svojedobno i izjasnio protiv arbitraže koju ne smatra dobrim rješenjem, pretpostavljajući da će nastati spor vezan uz utvrđivanje predmeta arbitraže. Usprotivio se također raznim posredovanjima u sporu i rješenjima koja bi bila mimo pravnih normi smatrajući da Hrvatska treba strogo poštivati međunarodno pravo i odgovarajuće konvencije. Ibler drži da bi granični spor sa Slovenijom trebalo rješavati pred Međunarodnim sudom u Haagu (International Court of Justice) koji u vezi sa sporovima takve vrste ima i prilično iskustva. Tako su, među ostalim, Njemačka, Danska i Nizozemska svoj spor vezan uz razgraničenje morskih prostora, koji same nisu mogle riješiti, podnijele pred Međunarodni sud (ICJ). Nedavno su, pak, pred isti sud izašle Rumunjska i Ukrajina zbog spora u Crnom moru.

Dakako, osim pred Međunarodnim sudom u Haagu, spor o razgraničenju sa Slovenijom mogao bi se rješavati i pred Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu. Za bilo koju odluku potrebna je suglasnost obiju strana. Međutim, s obzirom na razlike između arbitraže i Međunarodnog suda, bilo bi dobro da i sami političari, posebice hrvatski, budu jasni u pogledu opcija koje zastupaju. Oba rješenja se kolokvijalno zovu arbitražom, iako dakle između njih postoji velika, štoviše golema razlika. K tomu, arbitražu obično zastupa strana kojoj odgovara odugovlačenje spora dok na Sud idu strane koje žele relativno brzo rješenje pitanja i presudu koja će se pozivati na norme međunarodnog prava.

Međutim, ako neki hrvatski političari ne pridaju važnost razlikovanju pojmova arbitraže i Suda, slovenski pak, čini se, nimalo slučajno uvijek rabe termin - arbitraža. Naime, kako su nas upozorili, Slovenija je još prije skoro četiri godine donijela deklaraciju na dio (članak 298.) Konvencije o pravu mora kojom su izuzeli sporove o razgraničenju iz jurisdikcije bilo kakva međunarodnog pravosudnog tijela (cl. 287). Nakana je, dakle, da se spor s Hrvatskom ne rješava pred sudom nego na nekoj ad hoc arbitraži.

Teško je predvidjeti kako će se stvari dalje razvijati. No, ne treba biti prorok da bi se predvidjelo kako će Slovenija i dalje nastojati izbjeći izlazak pred sud trećega. Paradoksalno je, međutim, da bi brže rješenje tog pitanja mogao potaknuti najavljeni slovenski zakon o proglašenju epikontinentalnog i ekološkog pojasa s obzirom na to da je riječ o klasičnom obliku teritorijalnih pretenzija jedne države prema drugoj. U dijelu međunarodne javnosti ta slovenska nakana je već tako i protumačena. Ne postoji, naime, slučaj da neka država ima svoj »komad« mora negdje na pučini bez teritorijalnog dodira tog prostora sa svojim teritorijalnim morem. Da će s obzirom na takvu nakanu biti problema uvidjeli su već i slovenski ribari koji su, zabrinuti razvojem događaja, postavili pitanje svojoj vladi je li istina, kako se spekulira, da će ubuduće moći ribariti samo do crte sredine u Savudrijskoj vali.