Ivica Račan, šef SDP-a, već tjednima raspiruje »vruću političku jesen«. Mediji su ispunjeni Račanovim najavama da će kritizirati Vladu premijera Ive Sanadera i HDZ, biti snažna opozicija te da će, bude li slučajno prijevremenih izbora, na njima svakako pobijediti. Probuđeni Račan - koji je do sada na čelu najjače opozicijske stranke predstavljao »konstruktivnu« kritiku vlasti, sada se, dakle, upustio u »kritiku svega postojećeg«. Odnosno, u ogoljenu borbu za Banske dvore. U tome mu, za sada, pomažu najbliži suradnici, poput Željke Antunović, kojoj je, čini se, obećano mjesto Račanove nasljednice.

Doista, nema ništa čudno u tome što je jedan od opozicijskih političara napokon prihvatio ulogu koju su mu dodijelili birači na izborima - da nadzire one koji su vlast osvojili. Ali, neobičan je dramatičan ton i propagandna akcija koja sve to prati. Jer, jasno je da izbora neće biti ove godine, da za njih nema ni valjanog razloga, te da je riječ o međustranačkim i unutarstranačkim odnosima u kojima i SDP i druge stranke imaju mnoštvo problema.

Recentne izjave Ivice Račana - od brige za umirovljenike i socijalno ugrožene slojeve, do vanjskopolitičkih dvojbi o izbornom zakonu - nisu drugo do puštanje probnih balona za uveseljavanje političke javnosti dok stvarna borba za vlast ne otpočne. »Pisanje izbornog programa«, koje se najavljuje u partijskoj političkoj školi, a zatim obavlja u ilegali Crnog Luga, dostojnoj one iz Anindola 1937. godine, stare su fraze iskusnih veterana kojima se pokriva profesionalna prodaja magle.

Račan danas najavljuje Sanaderovu »jesen«, ali iz ponuđenog teško se može razabrati da će uslijediti njegovo »proljeće«. Naime, partijski trbuhozborci već su objavili glavne točke »programa SDP-a za osvajanje Banskih dvora«. Taj se program zasniva na »četiri obećanja«, što nije identično strategiji od sedam točaka koju je sam Račan predočio u jednom tjednom listu krajem kolovoza. Teško je objasniti kako je »sedam strateških točaka« postalo samo »četiri obećanja«, ali očito je da su i strategije i obećanja običan popis najomiljenijih političkih parola vrha SDP-a.

Račan u svojoj »jamstvenoj kartici« (neoriginalno preuzetoj iz prošle predizborne kampanje HDZ-a) nudi gospodarski rast, reforme državne uprave, znanosti, obrazovanja, pravosuđa i zdravstva, decentralizaciju i transparentnost rada državnih službi. Ista je ponuda bila na izbornom jelovniku 2000., kada je, uz pomoć Dražena Budiše i HSLS-a, na izborima pobijedio, ali i 2003., kada je, uz asistenciju Joze Radoša i Libre, otišao u opoziciju.

Detaljnija analiza Račanovih planova nije moguća jer se oni, kažu na Iblerovom trgu, još osmišljavaju, poglavito u kabinetu dr. Ljube Jurčića, bivšeg ministra gospodarstva. Ipak, iz onoga što je »procurilo« može se zaključiti da Partiju ne napušta određena doza revolucionarnog zanosa, barem kad je riječ o odnosu prema privatnoj imovini. Naime, SDP će, dođe li na vlast, uvesti novi porez na imovinu, s čime će, navodno, »udariti« na bogatune i tajkune. Sličan smo prijedlog čuli 2000. od tadašnjih socijaldemokratskih ministara Mate Crkvenca i Slavka Linića, koji su predlagali da se oporezuju kuće, zemljišta i sve druge pokretnine i nekretnine. U njihovom prijedlogu nije bilo razlika između bogatih i nebogatih građana, jer ih - gledajući na ustavna prava - i ne može biti. Porez na, primjerice, kuću, platit će svatko tko je ima, a ako to ne može, morat će je, kako je tada objasnio Slavko Linić, prodati. Stoga porez na imovinu sada zanimljivo zvuči, a u praksi će od njega najmanje koristi imati građani s manjim prihodima i naslijeđenom imovinom. Morat će je, možda, prodavati upravo onima koje su SDP-ovi robinhudovski stratezi mislili opteretiti novim poreznim davanjima.

Zanimljivo bi, primjerice, bilo čuti kako bi Ivica Račan danas pregovarao sa Slovenijom. Recentna medijska otkrića o »Račanovoj salveti« - na kojoj je Budiši crtao podjelu Savudrijske vale - ne pokazuju ga kao vještog diplomata i državnika. Štoviše, svjedočenja o tome, koje je izrekla Đurđa Adlešić, ukazuju i na jedan drugi problem s kojim se suočava vrh SDP-a.

Riječ je, jasno, o političkim saveznicima s kojima bi se ta vlast, jedne jeseni, trebala osvojiti. Najambiciozniji plan SDP-a je osvajanje 33 posto saborskih mandata, što pokazuje da se s nekim mora koalirati. HNS je nesiguran partner - zbog želje Radimira Čačića da sam bude Račan. Ujedinjeni HSLS, kako se vidi iz izjave njegove buduće šefice, »ne može zaboraviti« što je Račan učinio Budiši. HSP nije adekvatan za suradnju, potvrđuje sam Račan. HSS je, napokon, u previranjima poslije kojih bi Zlatko Tomčić mogao u mirovinu. Regionalnim strankama, poput IDS-a, posve je svejedno tko je u Banskim dvorima, jer se sa svima mogu dogovoriti.

Dakle, jedino što preostaje snažno je uvjeravanje javnosti da su planovi SDP-a, jednaki onima iz 2000. i 2003., posve novi, originalni i vrijedni njihova glasa. U međuvremenu, počele su stizati kandidature za Račanova nasljednika, iako su unutarstranački izbori tek za tri godine. Ipak, izgubi li Račan parlamentarne izbore prije toga, glasovat će se o novom šefu Partije. Glavna je kandidatkinja, čini se, Željka Antunović, a ostale se kandidature zaprimaju u partijskoj centrali na Iblerovom trgu te u medijima.