TKO TO TAMO SLUŠA BIVŠI RAVNATELJ POLICIJE RANKO OSTOJIĆ LAŽNIM NAZVAO OPTUŽBE BIVŠEG RAVNATELJA POA-e

Splićanin Ranko Ostojić, bivši ravnatelj policije, ne zvuči osobito impresidoniran javno izrečenom optužbom da je nalog za njegov špijunski progon dao Ivo Sanader. U kraćem telefonskom razgovoru Ostojić kaže s poprilično ironije: "Nakon svih njegovih laži i špijunskih manipulacija, Franjo Turek ovaj put pokušava krivnju za vlastita djela prevaliti na Ivu Sanadera. Dakako, opet laže. Nije mi namjera braniti lik i djelo aktualnog premijera. No, činjenica je da sam postao predmet Turekove obrade dok Sanader ni sanjao nije da bi mogao postati premijer".

Riječ je o pismu što ga je Franjo Turek, nekadašnji ravanatelj POA-e, 29. srpnja uputio Ivanu Jarnjaku, predsjedniku saborskog Odbora za nacionalnu sigurnosti, otvrajući jesensku političku sezonu novim špijunskim skandalom. Tema je vrlo stara: Turek piše o svojoj špijunskoj "prezentaciji" koju je tijekom veljače 2004. organizirao za tadašnju novu garnituru vlasti. Pogrešno prdviđajući da će Sanader, kao premijer tradicionalno desnog HDZ-a, voditi protuhaašku politiku, "prezentacijom" se pokušalo demonstrirati da je Turek već dao značajni anti-haaški prilog u špijunskom lovu na haaške izdajnike u hrvatskim redovima. I kao drugo, pred novim premijerom valjalo je time dokazati kako je Turek zaslužio da ga zadrže na funkciji ravnatelja POA-e, premda je instaliran u vrijeme SDP-ove vlade.

Utoliko najnovije Turekovo pismo predstavlja zanimljiv obrat u njegovoj obavještajno-političkoj strategiji. Dok se u veljači 2004. udvarao sadašnjem premijeru, danas, eto, Sanadera proglašava krivcem za sve ono što je Ostojiću bilo prikrpano: da je policijski diletant koji je uz to opljačkao tajnu MUP-ovu kasu, da je malo britanski, malo američki špijun, da protiv Hrvatske huška haaško Tužiteljstvo, da Haagu laže kako se Ante Gotovina skriva na hrvatskom teritoriju i da, sve u svemu, Ostajić podmuklo ruje protiv ustavnog poretka.

Protiv Tureka je podnijeto više privatnih tužbi za zloupotrebu špijunskih ovlasti. A na inicijativu njegovog nasljednika Joška Podbevšeka pokrenut je kazneni postupak zbog falsificiranje prislušnih naloga. Kako je Podbevšek ustvrdio, Turek je na odobrena rješenja za prisluškivanja, post-festum dodavao telefonske brojeve svojih osobnih političkih neprijatelja.

No, ključni Turekov problem i nadalje je ostala "prezentacija" kojoj zbog toga, očito, posvećuje svoje srpanjsko pismo. Ona, naime, ima dvije verzije. Multimedijska varijanta, kako je Turek pompozno naziva, pokazana je veljače 2004. državnom vrhu. Postoji i pisana verzija od 19 stranica. Kako su kvalifikacije protiv Ostojića u srspanjskom pismu definirane kao "presumpcije", tako je i to izvješće nazvao "radnom verzijom" koju nije načinio on osobno, već neki POA-in analitičar.

Razlog tom silnom ograđivanju od vlastitih autorskih djela moguće je protumačiti samo na jedan način: pisana "prezentacija", navodno rad njegovog analitičara, sadrži vrlo teške optužbe na račun Haaškog suda, njegovi istražitelji opisuju se kao najopasniji inozmeni špijuni koji vršljaju Hrvatskom i koje tajna služba prisluškuje i uhodi. U Haagu se doznalo za tu tajnu Turekovu "analizu" na vrlo jednostavan način: sam Turek pobrinio se da ona, kao argument o njegovom patriostkom djelovanju, završi u jednom domaćem tjedniku.

Haaški bjegunci su, naime, obilježili vrhunac špijunske karijere Franje Tureka. Preuzevši dužnost ravnatelja POA-e, tada još SZUP-a, ovlašten je za uhićenje tzv. ahmićke četvorke za čija je zadarska skrovišta doznao od haaškog odvjentika Ante Nobila. Premda je osobno vodio akciju, dvojica su pobjegla, a Turek je, pukom zabunom, dao uhititi čovjeka koji je dojavio njihove tajne adrese i lažna imena. Kada je specijalni tim ravnatelja Ostojića ulovio Ivicu Rajića, Turek je u opticaj pustio priču kako ga je isti tim do toga trenutka skrivao. Naposljetku, ostao je Gotovina, kao najveći špijunski zalogaj. Problem Gotovine dočekao je Sanaderovu vladu, pa je postao središnja tema Turekove "prezentacije". Pri tome nije demonstrirao što je njegova POA- sve poduzela da identificira Govotinino skrovište i "jatake", već koji se to domaći izdajnici zalažu za njegovo uhićenje. Tako je u "državne neprijatelje" svrstana serija novinara, s Ostojićem na čelu. Bivši ravnatelj ih je, navodno, servisirao povjerljivim državnim tajnama.

U vrijeme SDP-ove vlade Turekova izvješća bila su u potpunosti prohaaški intonirana. Sve kapacitete upregnuo je da otkrije navodne pokrovitelje generala Gotovine na zadarskom i pakoštanskom području. Prva promjena u Turekovoj predodžbi hrvatsko-haaških odnosa zabilježena je u listopadu 2003., kada je u Zagrebu gostovala Carla del Ponte. Pošto je tužiteljica prezentirala cijeli niz argumenata o loše obavljenim poslovima oko "slučaja Gotovina", Račan se u potpunosti distancirao od Tureka i POA-e. Već u siječnju 2004. Ostojić je žigosan kao izdajnik u Turekovom izvješću od desetak stranica, što su ga novinari "Slobodne" imali prilike pročitati.