Sudeći prema buri koju je izazvala među vodećim socijaldemokratima, čini se da je Račanova zamjenica Željka Antunović postala najmanje omiljena osoba u svojoj stranci. Nije Željka izdala socijaldemokraciju, ako ste to pomislili, niti je odjednom počela zagovarati interes krupnog kapitala na štetu interesa radnika. Nije počela navijati za Sanaderov HDZ, a ne zauzima se ni za koaliciju SDP-a i Čačićeva HNS-a, nije ni podržala Čačićevu premijersku kandidaturu nasuprot Račanovoj... Ne, njezin je krimen što se tri godine prije stranačkih izbora usudila javno reći da želi biti predsjednica SDP-a. Usudila se zamisliti postračanovsko vrijeme u SDP-u, usudila se kritički progovoriti o sadašnjoj politici svoje stranke, o njezinim nedostacima, o nerazumljivoj toleranciji političkog stila koji promovira, na primjer, Milan Bandić u glavnom gradu Hrvatske...

Njezini kolege iz vodstva SDP-a trude se, pak, održati prema van privid demokratskog razumijevanja, pa uglas govore da je njezina kandidatura legitimna, da ona apsolutno na nju ima pravo, da u ambicioznosti nema ništa loše, da je to u SDP-u čak i očekivano, ali... I baš riječcom "ali" počinje problem. Iza tog tipičnog političkog "ali" slijedi uglavnom podcjenjivanje. SDP-ovo "ali" nije iznimka od tog pravila. Mediji su tako zabilježili da se Davorko Vidović, koji je svojedobno po kuloarima spominjan kao čovjek kojega će sam Račan promovirati kao svoga nasljednika, na primjer, šalio da ga Željkino očitovanje podsjeća na stari šlager "Moja mala djevojčica puna je velikih želja"... Drugi su joj kolege pod zaštitom anonimnosti poručili da je uranila, da će njezino očitovanje štetiti stranci jer će ga iskoristiti protivnici SDP-a, da je bombastičnim istupom naštetila i sebi, da je žalostan način na koji je njezina ambicija eskalirala u medijima... A ono što je uistinu žalosno jest da se tako velika i snažna stranka kao što je SDP očito teško nosi s izazovnim situacijama, da ne zna na pravi način ni iskoristiti svoje jake pojedince i njihovu energiju, a čini se ni poštovati njihovu hrabrost koja se očituje u provokativnim istupima, kao što kandidatura Željke Antunović jest provokativna za SDP.

Reakcije koje su popratile predsjedničku kandidaturu Račanove zamjenice pokazale su neočekivanu količinu uskogrudnosti vodećih ljudi SDP-a, možda čak zrnce ljubomore prema jednoj iz vlastitog kruga koja je odustala od prešutne tolerancije stvari i pojava s kojima se ne slaže, koja je imala petlje javno progovoriti o problemima o kojima i oni šuškaju u kuloarima, i koja se ne ustručava ponuditi sebe kao alternativu stanju koje je ne zadovoljava i lideru na čije poteze ima primjedbe. Možda će Željka Antunović zbog svoje iskrenosti izgorjeti. Možda će se njezina kandidatura pretvoriti u prašinu smrvljena internim spletkama. Možda će je kolege izolirati svojom hladnoćom u komunikaciji i distanciranjem od nje u korist bliskosti s Račanom. Međutim, njezina iskrenost zapravo može koristiti Račanovoj stranci. Bez obzira na njezine izglede na stranačkim izborima jer do njih tko živ, tko mrtav za ljude u SDP-u korisno je već to što su napokon dobili nekoga tko se ne boji iznositi svoje stavove i prema kome će moći mjeriti politiku svoga šefa Ivice Račana. Možda Račan pobijedi u usporednom slalomu koji će sljedeće tri godine voziti sa Željkom Antunović, i osvoji još jedan mandat na čelu SDP-a, ali to zapravo nije bitno. Niti je Račan zla kob niti je Željka Antunović spas. Za sazrijevanje stranke puno je važnije to što se Željkinim utrčavanjem na Račanov teren dokida personalni monopol, a SDP-ovo članstvo dobiva mogućnost opredjeljivanja.