Hrvatska je zemlja u kojoj je jako popularna teza kako imamo odlične zakone koji se, eto, na našu veliku žalost, uopće ne provode, odnosno provode se loše. Teza o dobrim zakonima koji se ne provode dio je tužne baštine iz bivšeg blagopočivajućeg sustava gdje smo također, sjećamo se, imali sjajna zakonodavna rješenja, ali mi ih, dolje, nismo provodili. Kad god čujem tu tezu, sjetim se svoje prve godine fakulteta, predmet Uvod u pravo, gdje nam je, nadobudnim brucošima profesor jasno odrezao: dobar je zakon onaj koji se provodi. Zakon koji se ne provodi je štetan zakon. I točka. Nekidan opet čujem kako Hrvatska ima sjajne zakone o zaštiti djece i malodobnika i općenito zakone koji tretiraju složenu materiju nasilja nad djecom, osobito seksualnog.

No eto, ti se zakoni ne provode... Valjda greškom Duha Svetoga, a ne onog istog zakonodavca koji je "zaboravio" u propis unijeti i završne odredbe u kojima jasno i pod prijetnjom provedive sankcije piše tko je za što odgovoran. Pogledajmo istini u oči - Hrvatska ima neprovedive zakone, zakone koji ne jamče ni minimum pravde, a u sferi nasilja nad djecom, osobito pedofilije, pravda je i za žrtvu i za osumnjičenika maglovita slika iz nekog tuđeg filma.

Dokazni postupak, istraga, traljava i nehumana procedura čak i kad se protiv nekoga podigne optužnica, zastarjela metodologija uzimanja iskaza od djece i maloljetnika koji godinama moraju iznova ponavljati istu, zastrašujuću priču - sve to obeshrabruje one koji su postali žrtve seksualnih zloupotreba. Najnoviji skandali neće biti ništa drukčiji od starih - proći će pet i više godina do presude, kakva god ona na kraju bila. Sjeća li se itko 2001. i afere sa školskim domarom iz Staroga Grada na Hvaru? Govoreći optimistično, za navodne seksualne zlouporabe učenica presuda bi mu mogla biti izrečena iduće godine. Nepravomoćna. Žalbeni rok će zacijelo priču produljiti za još barem dvije-tri godine. I što? Djevojčice će biti djevojke, domar će biti još stariji nego što jest, a presuda...

Bude li presuda osuđujuća, to će javnosti željnoj pravde, pa makar i u takvom surogatu, nešto značiti. Bude li, međutim, presuda oslobađajuća, što onda? Domara je javnost i tako prezrela, a prezret će tada i djevojke. Nitko se neće pitati koji su proceduralni, zakoniti razlozi usporili pravdu, kakva god ona bila. Proces koji traje sedam-osam godina, a odnosi se na seksualno nasilje nad djecom, u startu je nepravedan. No čak i takvih procesa, procesa u kojima je nepravda zajamčena svima, sve je više, to vidimo svaki dan u novinama. Očito, stupanj nasilja nad djecom u tolikoj je mjeri narastao, šutnja je postala preteška, te se i iluzija pravde čini prihvatljivom.