Još jedna »vruća« politička jesen u Hrvatskoj počela je »vrućim« riječima, ali bez ikakvih djela. Nakon što je najžilaviji oporbeni političar, SDP-ov Ivica Račan, Sanaderovu Vladu ocijenio nesposobnom te krivom za nove afere u privatizaciji i prijeteću recesiju, Ivo Sanader je kao premijer i vođa vladajućeg HDZ-a odgovorio na isti način, ocijenivši prethodnu Račanovu Vladu nesposobnom i krivom za gotovo sve probleme s kojima se danas Sanaderova ekipa u Banskim dvorima, reče, uspješno nosi.

Ali današnjom Hrvatskom nitko nije zadovoljan: ni Svjetska banka (koja na novoj rang-ljestvici poslovnosti Hrvatsku smješta dublje od Albanije, gledajući je iz interesnog kuta stranih ulagača-osvajača), ni aktualna vlast (jer i sama produljuje rok za reviziju privatizacije, a ne uspijeva ostvariti ni jedno predizborno obećanje, pa ni, za nju, strateški najvažnija – skore ulaske u EU i NATO), ni šef države, predsjednik Stjepan Mesić (koji uporno zagovara radikalno drukčiju ekonomsku politiku, ali nema ni jednu polugu vlasti da bar djelić tog zaokreta pokrene), ni oporba, u rasponu od još teško razumljiva lijevog centra do ništa manje smušene krajnje desnice.

Revolucija – je li to danas, u okolnostima nadirućega globaliziranog kapitala i posve otvorene ekonomije s kojom Hrvatska kao mala zemlja želi u veliki EU, riječ koju je teško i izgovoriti? U svjetskim je razmjerima ta vatrena imenica zadnji put upotrijebljena za slučaj iranske revolucije iz 1979., kada je Homeinijeva vlast iz Irana istjerala zapadnjake. Bila je to – prema definiciji – doista korjenita promjena političkoga i gospodarskog sustava, vlasničkih odnosa i socijalnih vrednota, usporediva s ostalim značajnim revolucijama, od francuske i oktobarske, do jugoslavenske, kineske i niza revolucija širom nesvrstanog svijeta (tijekom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina).

No iako revolucija doslovce (prema latinskom revolvere) znači »valjanje natrag«, sve su te velike revolucije u novijoj povijesti bile »valjanje naprijed«, prema bitno novim društvenim, vlasničkim i ekonomskim odnosima. Možda je u tome razlog što nove velike revolucije, kakve su se dogodile nakon 1989. u istočnoj Njemačkoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Rusiji, Estoniji, Latviji, Litvi, Jugoslaviji, Albaniji, Armeniji, Azerbejdžanu i Gruziji, pa čak i u Kini, nitko danas ne naziva – revolucijama (što one i doslovce jesu, kao »valjanje natrag«), nego mekanije i zamagljenije – tranzicijom (tj. prijelazom, čiji stvarni cilj – potpadanje pod vlast zapadnoga kapitala – nitko nigdje ne navodi). Nedavno preminuli veliki hrvatski ekonomist, Branko Horvat, umjesto izraza tranzicija zagovarao je restauraciju, kao pojam koji potpuno opisuje baš to »valjanje natrag«.

Navodim sve te napomene da bismo, makar u nesputanoj mašti, brevijarski, sami sebi preveli razložne zahtjeve većine domaćih političara, kao i većine isturenih imena iz najšire javnosti, koji zagovaraju »radikalno drukčiju ekonomsku politiku« i zaokret s uvozno-trgovačke na proizvodno-izvoznu koncepciju razvoja, jer – kada bi se takav zaokret pokrenuo svim raspoloživim snagama i sredstvima – tada bi to stvarno bila revolucija, valjajući se s jedne strane natrag (prema državnom i društvenom vlasništvu, čak i prema samoupravljanju, te jačanju domaće ponude), a s druge naprijed (u veliku Europu, ali ne kao kolonija nekoliko europskih mega banaka i globaliziranih kompanija, nego kao politički neutralna, a ekonomski suverena zemlja).

Ali to bi za malu Hrvatsku bio mnogo teži pothvat od onoga što je za Naserov Egipat bila nacionalizacija Sueskog kanala: jer 93 posto bankarskog potencijala i gotovo sva nacionalna štednja već je u posjedu nekoliko stranih banaka, a većina ponude na trgovačkom, farmaceutskom, telekomunikacijskom, medijskom, pa sve više i na turističkom domaćem tržištu u posjedu nekoliko velikih zapadnih kompanija. I sve se događa u eri bez izraženije gladi i bez vidljivije nazočnosti strane vojne sile, pa tko da tu išta primijeti, tko da se pobuni i za što?