Izvješće Svjetske banke u kojoj su uvjeti poslovanja u Hrvatskoj ocijenjeni najlošijim u regiji, najlošijim među tranzicijskim zemljama, lošijim nego u bilo kojoj istočnoeuropskoj zemlji toliko je naljutilo premijera Ivu Sanadera da je reagirao tako oštro kako to nije činio ni jednom u posljednje dvije godine kad su u pitanju međunarodne institucije. Tko gubi, ima se pravo ljutiti, tako bi se jednostavno mogao komentirati premijerov istup. Pogotovu što nije prvi put da se ljuti kad mu se ne sviđa odraz u zrcalu, odnosno rezultati njegove Vlade. U sličnim je situacijama u Hrvatskoj premijer imao jednostavno rješenje. Smijenio bi, primjerice, šefa statističkog zavoda. Sada ipak nema mogućnost posmjenjivati čelništvo Svjetske banke. Pa se ljuti.

Ovaj se put dijelom ljuti i opravdano, jer neke su se zemlje na listi Svjetske banke našle ispred Hrvatske iako im tamo po nijednom kriteriju nije mjesto. Zato je, da ne bi komentirao kako svoj posao rade službenici Svjetske banke, premijer trebao reagirati »gospodski«, šaljući prosvjedno pismu čelništvu Svjetske banke u kojem bi naveo sve činjenice, pa i onu da je ulagačima klima bila savršena kad su u dva poteza preuzeli sve hrvatske banke. Istovremeno bi se puno ozbiljnije trebao pozabaviti pitanjem je li Svjetska banka jednako »temeljita« i u svojim ostalim poslovima. Recimo, kada Hrvatskoj sugerira načine na koje će provesti različite reforme, privatizirati pojedine sektore, koji ni u zemljama što ih je stavila među prvih deset nisu privatizirani. Hrvatska bi tako konačno prestala upadati u dvije krajnosti, jednu u kojoj obožava sve što dolazi iz međunarodnih institucija i drugu u kojoj sve doživljava kao napad. Konačno bi počela misliti o svojim interesima. Onako kako to uostalom radi i Svjetska banka.