Na (balkanskom) zapadu ništa novo! Ne postoji volja za dosljedno vođenje politike, sustav ne funkcionira, događaju se promjene koje ne mijenjaju ništa. Iako je sam George Bush ovih dana priznao krivnju u povodu posljedica Katrine, "balkanski Bush", kako Sanadera naziva The Washington Times, poput vrhunskog spin doktora odbija od sebe svaku odgovornost. Hrvatska Vlada jednostavno ne trpi da je itko kritizira, pa je brza u kontriranju novinarima, radnicima, sindikatima, opoziciji i međunarodnim institucijama.

U krugovima HDZ-a izbor jastreba Paula Wolfowitza na mjesto direktora Svjetske banke očekivao se s uvjerenjem da je riječ o velikom simpatizeru ove stranke, no porazno izvješće o statusu Hrvatske na ljestvici slobode investiranja je to demantiralo. Osupnuti premijer ljutito je pozvao i njegovu kuću na antedatirani red i uspio. Potpredsjednik Shigeo Katsu je spremno ustvrdio da su to bili predwolfowitzevski podaci.

Međutim, bila bi dovoljna pomnija analiza slučaja Liburnije da se shvati da u vrcanju hrvatskog meda uvijek jedni te isti ližu prste. Način na koji je Ostoji i comp. od te iste Vlade povećano bogatstvo teško briše sumnju u to da je od takvih transakcija krajnju korist mogao imati samo Ostoja. Gorljiva neupućenost kojom je čitavoj stvari pristupao potpredsjednik Vlade Damir Polančec je simptomatična za čitavu garnituru državnog vrha. Otuda je jasno zašto bi njegova smjena za njih bila deplasirana. Ipak, i ovakvo se natezanje pravde u politički korektnoj utakmici mora voditi uvjerljivošću dokaza, a ne majorizacijskim nasiljem kako bi to htio predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, kada kao jedini argument za nesmjenjivanje Polančeca ističe nedovoljan broj oporbenih ruku.

Tako se ne vodi ozbiljan politički dijalog. Jer, zašto bi Vlada po toj logici u Saboru uopće odgovarala na pitanja opozicijskih zastupnika, ako ima većinu. Svako se pitanje i svaki državni problem može otpiliti na takav "većinski" način, ali se time ne razvija demokratska kultura i društveni konsenzus toliko potrebni za vraćanje povjerenja u politiku, društvo i samu državu. Budući da se ne žele prihvatiti takva zajednička načela upravljanja zemljom, rješenje se vidi u zamjeni Kurte Murtom, pa se već poput stare mlade državi za nove stare lidere nude Račan i Čačić, a Željka Antunović pak svojoj stranci, što je izazvalo paniku samoljublja među esdepeovskim muževima.

Sva ta imaginarna prestrojavanja koja sprintaju od stvarnosti, zasjenjuje gangsteraj koji u Hrvatskoj unatoč plimi zakona uzima maha tako da se mirne duše može reći da se nakon četvrte vlasti (medija), u državi ustoličuje i peta vlast (organizirani kriminal). Ona trese prve tri vlasti (zakonodavnu, izvršnu i sudbenu), a s četvrtom ulazi u mediomafijski komplot, što kancerogeno djeluje na temelje javnosti.

Da su te vlasti ravnopravne svjedoči nečuveno prenošenje Petračevih uvreda premijera Sanadera i stvaranje od njega društvenog uzora i seks simbola. Parola bježanja od osobne u kolektivnu odgovornost - svi smo mi oni - koja je počela s Norcem zahvatila je, evo, i Petrača. U slučaju osuđenog Petrača, kojega ne štiti alibi nevinosti, koja je do sada pratila slične biznismene, nije se mogla prepoznati ona uobičajena bahatost kojom se Vlada odnosi prema slabijima. Čak je i Sanader obećao da će se nakon Petračevih prijetnja zaštititi sve kojima se u Hrvatskoj prijeti, pa bili to i novinari. A njima se prijeti od 1991. godine!

Kada bi se analiziralo bogatstvo politikomafije, onda bi se vidjelo da nije malen broj dobavljača velikih državnih i javnih tvrtki iz roda (para)kriminalnoga. Tek kad se ti poslovi pokažu pretjerano štetnima, onda na površinu isplivaju osobe i kanali kojima su se stvarala carstva naših brandovskih lopova. Kako je konkurencija sve veća, a pljačkaškog plijena sve manje, dolazi do nezamisliva rušenja normi pljačke. Naime, razbojstvo ima svoju konvenciju: ruke u vis ili pucam, a ovi "avangardni" kriminalci ubijaju odmah.

Kada se prebroje sve zakonite i nezakonite pljačke u Hrvatskoj, dolazi se do samo jednog zaključka: distribucija narodnog bogatstva je nepravednija negoli je bila jučer, a još uvijek pravednija od onoga što nas u dohodovnom, mirovinskom, zdravstvenom i inom slučaju čeka sutra. Ali, to nisu pitanja koja zabrinjavaju političare koji žive u svom sustavu veza i (ne)zakonitog nagrađivanja.