Deset godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je u Bosni i Hercegovini završen rat i uspostavljeno razdoblje mira, napokon je u političkom životu te zemlje postavljeno ključno pitanje. Trebaju li međuentitetske granice između Federacije BiH i Republike Srpske opstati na način da i u budućnosti to budu zapravo granice dviju »država u državi« ili postupno nestajati kako bi se mogla stvoriti koliko-toliko funkcionalna, pravedna i održiva državna zajednica triju konstitutivnih naroda.

Test za tu odluku bilo je pitanje preustroja policijskih snaga u toj zemlji. Projekt koji su podupirali SAD i Europska unija predviđao je postupno ukidanje policija dvaju entiteta kroz uspostavu deset policijskih regija i prijenos ovlasti s entitetskih na državnu razinu. Vlada i parlament Republike Srpske odbacili su taj prijedlog opetujući da im nije prihvatljiv nikakav preustroj policije koji ne bi poštovao postojeće granice entiteta. Zbog odbijanja tog prijedloga BiH neće početi pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju s EU-om te će i dalje ostati jedina europska zemlja koja nema nikakav ugovorni odnos s tom asocijacijom.

Komentirajući takvu odluku bosanskih Srba, predsjednik Vijeća ministara BiH Adnan Terzić optužio je vlasti u Beogradu da stoje iza nje. »Očito je da beogradska politika izravno ohrabruje vlasti RS da ne podrže europski program kako bi BiH bila bez bilo kakvih odnosa s Europom čime bi, eventualno, mogla trgovati kada počnu pregovori o Kosovu«, kazao je, među ostalim, Terzić. Slično je ustvrdio i visoki predstavnik za BiH Paddy Ashdown. »Postoji vrlo ozbiljno pitanje kada je riječ o ponašanju Beograda«, kazao je Ashdown, naglašavajući da od beogradskih vlasti očekuje da jasno podrže, kako ih je nazvao, europske reforme u BiH, »što nije bio slučaj kada je riječ o preustroju policije«.

Nastojanje pak Beograda da Republiku Srpsku drži u »pričuvi« kako bi imao jače argumente kada uskoro počnu pregovori o Kosovu nije nikakva tajna. Tu politiku jasno je formulirao ministar vanjskih poslova SCG-a Vuk Drašković kazavši da bi Srbiju, u slučaju gubitka Kosova (kojem mnogi utjecajni analitičari predviđaju nezavisnost), trebalo teritorijalno obeštetiti priključenjem ili barem održanjem Republike Srpske. Drašković je pritom samo elaborirao tezu koju je prije nekoliko godina u međunarodnu javnost prvi plasirao nekadašnji mirovni posrednik za bivšu Jugoslaviju britanski lord David Owen.

Nakon negativne odluke srpskog entiteta, na potezu su SAD i Europska komisija. Pristanu li prešutno na ucjenu iz Beograda i Banje Luke, to bi značilo da zapravo nemaju ni volje niti snage od BiH stvoriti kakvu-takvu normalnu državu, nego i sami kalkuliraju s njezinim raspadom. Poduzmu li pak odlučne korake kojima bi prisilili i Beograd i Banju Luku da prihvate preustroj policije, bit će to jasan znak početka demontaže Republike Srpske. Taj entitet bi, istina, do daljnjega nastavio postojati, ali bi policijska podjela BiH na deset regija koje ne bi slijedile međuentitetsku granicu na dulji rok ipak učinila svoje. Pogotovo nakon što su prije usvojenim zakonima na državnu razinu prenesene ovlasti nad vojskom (obranom), obavještajnim aparatom, carinama i graničnom službom.

Stoga mnogi smatraju da je BiH trenutačno na raskrižju jer se nakon deset godina više-manje političkog lutanja napokon otvorilo ključno pitanje vezano uz ostanak ili postupnu eliminaciju entiteta. U proteklom razdoblju pokušavalo se raznim kozmetičkim mjerama, pa i političkim nasiljem, stabilizirati tu državu. Gnjev međunarodne zajednice pritom je uglavnom usmjeravan prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Za njihove legitimne predstavnike organizirana su, kako se danas ispostavlja, montirana politička suđenja, tamošnji biskupi proglašavani su »tvrdolinijašima«, eventualne nepravilnosti u bankama rješavale su se tenkovskim upadima, dok su im umjesto izabranih predstavnika nametali one koji su bili po njihovoj volji. Mir se u BiH, istina, osiguravao ponekad i kampanjama protiv stvarnih ili navodnih »kampova za teroriste« u BiH kada se činilo potrebnim malo primiriti narasle apetite bošnjačke strane.

Tek na kraju se, međutim, otvorilo pitanje entiteta iako je ono najvažnije. Jer, dok god postoje (samo) dva u koja treba smjestiti tri konstitutivna naroda, stabilna BiH je nemoguća. Također, dok god Republika Srpska ustrajava na održanju etnički čistog prostora do kojeg je došla protjerivanjem i genocidom, nemoguća je pravedna BiH. Prema jednoj od varijanti, tek bi sustav jedinstvene ali decentralizirane države (sastavljene od regija odnosno županija) uz zaštitu temeljnih prava sva tri konstitutivna naroda - kojim bi se omogućilo, primjerice, obrazovanje i informiranje svakog naroda na svom jeziku i pismu u bilo kojem dijelu BiH - stvorio temelje za održivu državu.