Prijedlog o postavljanju kontrolnog "lovca" trebalo bi ugraditi u sadašnji 9. članak. Prema izmjenama članka 14., svaki obavijesni razgovor špijun bi morao snimati videokamerama, a ne kao danas, prema svojem slobodnom nahođenju. U istom članku Vijeće predviđa obvezno vođenje uredne i precizne dokumentacije o svakom špijunskom saslušanju. "Obavijesni razgovor mora se snimiti sredstvima za svjetlosno i zvučno snimanje, osim u slučaju izričitog odbijanja osobe koju se o tome mora jasno i pravovremeno pitati. O obavijesnim razgovorima treba voditi dokumentaciju propisanu podzakonskim aktom koji treba donijeti u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o sigurnosnim službama." Tako je Vijeće sročilo izmjenu.

Trojica agenata POA-e, među kojima i Mario Frlan, šef njezine zagrebačke ispostave, ispitivala su novinarku Helenu Puljiz, kako je ona svjedočila, o njezinu privatnom životu koji nije imao nikakve veze s pitanjima nacionalne sigurnosti. Kada ih je prijavila Vijeću za nadzor tajnih službi, obavljen je nadzor POA-e u kojem nije pronađena snimka ispitivanja. Sumnjajući da je snimka zataškana, tadašnji predsjednik Vijeća Vlatko Cvrtila podnio je neopozivu ostavku. Tek pošto su njegovi članovi nenajavljeno banuli u centralu POA-e, zapis je pronađen.

Tako je dokazano da je vrh POA-e ne samo snimao inkriminirajući razgovor s novinarkom nego i hladnokrvno lagao nadzornom tijelu, uz priličnu špijunsku sigurnost da se laž ionako ne može dokazati. Nakon te epizode u kojoj se Vijeće suočilo s vlastitom nemoći, ono danas traži to što je već odavno trebalo regulirati. Prije svega da se ubuduće svaki obavijesni razgovor obvezatno dokumentira videokamerom. I drugo, da se ozbiljni obavještajni rad odvoji od njuškanja po privatnim životima.

Predložene zakonske izmjene temelje se, nadalje, na iskustvima do 2000., kada je vlada Ivice Račana otvorila dosjee građana koji, prema ocjenama, nisu imali nikakve veze s nacionalnom izdajom, terorizmom ili protudržavnim djelovanjem, ali su nastali kao špijuniranje javnih kritičara režima. Ipak, te iste informacije o građanima nakon 2000. godine bile su korištene, između ostalog, u tzv. obavještajnim prezentacijama za političko rukovodstvo. Zato Vijeće u članku 24. traži da se ti dijelovi špijunskih dosjea, ili čak cijeli dosjei, konačno obezvrijede, bilo da ih se fizički uništi, bilo da se prestanu koristiti kao izvor podataka.

— To su zapravo dvije varijante izmjene članka 24. jer su se pojavila dva rješenja. Kako naš prijedlog ne ide izravno pred Sabor nego pred Vijeće za nacionalnu sigurnost, pa prema tome i radnoj skupini koja sastavlja novi zakon, nije bilo potrebe detaljno formulirati prijedlog. Ako ga prihvate, pravno će ga izbrusiti njihovi stručnjaci. Zato nismo htjeli eliminirati ni jedan od dva načina izmjene toga članka. Neka sami izaberu. Nama je oboje prihvatljivo. Za Vijeće je bitno da se ta stvar konačno regulira — rekao je v.d. predsjednika Vijeća Mile Ćulumović u kratkom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Posljednja dopuna aktualnog zakona koja se odnosi na članak 54. inspirirana je medijskim istupima bivšeg agenta POA-e Damira Jukice u srpnju prošle godine. Nakon njegova novinskog intervjua, ostala je dvojba je li Jukica prekršio profesionalni zavjet šutnje i počinio kazneno djelo ili to nije učinio. Jer u postojećem Zakonu o sigurnosnim službama nisu definirane i službene osobe kojima je zabranjen javni istup. Stoga je ispalo da je Jukica, ni čelnik ni dužnosnik Službe, formalno-pravno smio davati intervjue i odavati službene tajne.

Prema izmijenjenoj verziji članka 54. Vijeće predlaže da se zakrpa postojeća pravna "rupa" po kojoj običnim službenicima POA-e nije zakonom zabranjena javna distribucija tajnih dokumenata, javno komentiranje vlastitih ustanova, davanje intervjua i novinskih komentara. Paradoks postojećeg stanja ogleda se u tome da je običnim špijunima faktički sve bilo dopušteno, osim političkog angažmana i članstva u upravama i nadzornim odborima. Jedino su šefovi službi imali izričitu zabranu odavanja špijunskih tajni.

U tijeku je postupak protiv Franje Tureka, bivšeg ravnatelja POA-e koji je, navodno, na prislušne naloge dopisivao imena i brojeve za koje nije imao službenu dozvolu. Naravno, on tvrdi suprotno.