No, ne samo da Račan godinama odbija govoriti o toj temi, već su i brojni novinari, čije se vitrine savijaju od nagrada HND-a, zgurali ovu tešku nacionalnu sramotu pod tepih! Taj detalj da većina medija praktički već godinama mudro šuti o tome prvorazrednom političkom skandalu, to je znak da pada prvi mrak na hrvatsko novinarstvo. Jer, da je bilo tko (ah, što bi mu radili da je to Tuđman potpisao!) stavio paraf na taj dokument, bilo bi ljudski, bilo bi politički odgovorno, bilo bi pedagoški mudro, obznaniti narodu kako se državom ne smije vladati.

Za svako neovisno novinarstvo na kugli zemaljskoj bio bi imerativ time se pozabaviti barem u doba kad "donator" najavljuje povratak na vlast. Ovo tim prije jer je uz paraf stala cijela hrvatska lijeva garnitura koja se i sad šulja oko Markova trga nadajući se povratku. Dakle, ne samo da se šuti o Račanovu parafu, šuti se isto tako i o podršci koju je tada dobio, kako od HNS-a tako od IDS-a, jednako i od Kramarićeva LS-a, a vrijeme će pokazati da je i dobar dio HSLS-a već i tada bio na Račanovoj strani.

Naime: nisu ni Čačić niti Pusićka bili protiv Račanova teritorijalnog dara Sloveniji! Pusićki je nacionalna dimenzija mrska a, budimo iskreni: nacionalnu odgovornost već i kao pojam zapravo ne razumije. Pragmatični Čačić je vjerojatno odmah vidio da se u Piranu ne mogu graditi stanovi POS-a, teško je povući i neku cestu, Coningu ondje dakle nije mjesto, a kad je to tako, onda je, dragi moji, meni zapravo svejedno čije je to!

Prema tome, kada se danas nabrajaju Račanova obećanja, kad se Čačića promovira u premijera, kad se u isto vrijeme taksativno nabrajaju Sanaderove greške, kad se dakle opet prostački po medijima navija za Račana, kako se to činilo za četiri godine njegove vladavine, pa niste imali nijedan jedini oporbeni medij, da bi Račan kao stari cinik to zapravo jednoumlje zvao "dosegnutim stupnjem slobode medija", danas je dakle vrijeme kad se društvo sprema natrag da se podsjetimo na te slavne dane. Jer, od 3. siječnja 2000. do 23. studenoga 2004. nije Hrvatska samo donirala Piran.

I uza sve to zadužiti zemlju do nevjerojatnih brojki! Kad se iz toga ugla usporede greške Sanaderove Vlade, jasno je: svakakve vlade će još Hrvatska vidjeti i svaka će u ovom ili onom pitanju griješti ali, zaboga, više se nikad ne bi smjela dogoditi vlada u kojoj bi sjedili ljudi koji su pokazali da ne podnose i da ne razumiju nacionalnu odgovornost i ono što se zove vitalni nacionalni interes. Samo se, naime, takvima mogao dogoditi paraf na predaju Piranskog zaljeva.