Više od deset godina hrvatski suci imenovali su se po političkoj liniji. Sad ih se imenuje po obiteljskoj. Cinici će reći da se i to može smatrati napretkom u odnosu na vrijeme kad je Ante Potrebica, po diktatu Ivića Pašalića, od Državnog sudbenog vijeća napravio politički politbiro za kontrolu sudstva. Rezultati takve politike vidljivi su i danas na mnogim sudovima, od Zagreba do Splita, a o manjim sredinama da se i ne govori. Sada je na djelu nova politika. Državno sudbeno vijeće u novom sastavu, a pod ravnanjem starog predsjednika Milana Gudelja, na sudačke dužnosti imenovalo je suce poznatog pedigrea. Recimo, Alicu Pelicarić, suprugu odvjetnika Ranka Pelicarića, inače člana DSV-a. Sin predsjednika Upravnog suda Mladena Turkalja imenovan je za suca velikogoričkog Županijskog suda. Na imenovanju za sutkinju Općinskog suda u Osijeku prošla je i kći predsjednika Sabora Vladimira Šeksa.

Takva kadrovska politika DSV-a slijedi liniju prošlog saziva, koji je na sudačke dužnosti imenovao suprugu svojeg člana Petra Novoselca, zatim zeta bivšeg člana DSV-a Jakoba Miletića i brata ministra Dragana Primorca, čak je i sadašnji predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin imenovan u najviši sud dok je bio član DSV-a, dok je u toj kadrovskoj križaljci profitirala i kći bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Ivice Crnića. U dva saziva čak sedam obiteljskih imenovanja. Nema što, sudački poziv očito se prenosi s koljena na koljeno. Umjesto partijske knjižice, sada je preporuka rodni list.

A to se zove nepotizam. Navikli smo na taj izraz kojim političari već počinju plašiti malu djecu. U političkim vodama nagledali smo se svega, od premijerove supruge sa zvanjem veleposlanice, preko predsjednikovih supruga i kćeri, do ministrovih supruga po ministarstvima i sličnih stvari. Sada je ta zloglasna praksa prenesena u resor koji gradi svoju vjerodostojnost na poštenju. Nekada su kondukteri imali pravo besplatne vožnje vlakovima. Nedavno su i djeca branitelja dobila pravo automatskog upisa na fakultet. Sada supruge i djeca sudaca dobivaju prednost pri imenovanju na sudačke dužnosti.

I tko će se u takvim okolnostima usuditi naglasiti stručnost kao kriterij? Možda je DSV pri odlučivanju o kandidatima doista na sudačka mjesta postavio stručne ljude koji su sasvim slučajno supruge, zetovi ili kćeri drugih sudaca, političara ili samih članova DSV-a. Možda će ti novi suci prednjačiti u svom radu i opravdati povjerenje koje im se pružilo. Ali tko nam jamči da oni drugi kandidati, odbačeni u korist nečije rodbine ili bračnoga druga, ne bi bili jednako dobri ili još bolji? To, na žalost, nikada nećemo doznati.

A opet, s druge strane, smije li se biti nečije dijete? Ili supruga? Smije li ta činjenica biti prepreka u nečijem napredovanju u karijeri, argument za automatsku diskvalifikaciju ljudi koji doista zaslužuju imenovanje na mnogo odgovorna mjesta, pa i sudačka? Ivo Josipović, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, naglašava da je za njega stručnost jedini pravi kriterij u izboru sudaca, te da bi pri izboru nekog kandidata "transparentnost trebala biti maksimalna, a kriteriji posve jasni". To zvuči idealno. Ali, što ako se na izboru nađu dva jednako kompetentna kandidata, a jedan od njih bude u rodbinskoj vezi s nekim drugim sucem ili političarom? Zar bi trebalo uvesti kriterij da prednost ima kandidat bez tih veza? Krunislav Olujić, bivši predsjednik Vrhovnog suda, predložio je jedan kriterij kojim bi se odmah prepolovio broj sporno izabranih sudaca: bračni drugovi i rodbina ne smiju raditi na sudovima različitog stupnja. I to je neki napredak. Priča o nepotizmu u imenovanjima sudaca otvorila je i još jedan problem. Sastav članova Državnog sudbenog vijeća za mnoge je nelogičan i podložan manipulacijama. Još prije pet godina Marijan Ramušćak, bivši predsjednik Vrhovnog suda, primijetio je da sastav DSV-a kojeg bi činili suci, odvjetnici i sveučilišni profesori pretvara to tijelo u lobističku arenu odvjetnika i profesora. Osim toga, prigovara se da politika i dalje ima prevelik utjecaj pri izboru članova DSV-a, što podsjeća na zlokobna vremena Potrebičina DSV-a čišćenja kadra i postavljanja politički podobnih. Rezultat je dugoročno bio poguban: slučajevi su se gomilali, presude su bile katastrofalne u stručnom smislu.

Od novog DSV-a možda ne prijeti ovakva opasnost, niti je ona tako drastična. Ali, i demokratski standardi u Hrvatskoj znatno su viši nego prije deset godina. Danas se upire prstom i u nekoliko slučajeva nepotizma, dok se punih deset godina šutjelo o političkoj devastaciji sudstva. Tko zna, možda u idućih deset godina, nakon politike, iz sudstva konačno bude iskorijenjen i nepotizam.