Vjesnik: 21. 09. 2005.
Komu je u interesu prekomjerna cijena nafte
Ako je cijena
naftnih derivata u Hrvatskoj previsoka s obzirom na kupovnu moć stanovnika, to pokazuje da nešto s formiranjem njihovih cijena u Hrvatskoj nije u reduBRANIMIR MOLAK
U članku »Benzin u SAD stoji pet kuna« Josipa Kirigina objavljenom u Vjesnikovoj rubrici Otvoreno 13. rujna spominje se i moj tekst objavljen u istoj rubrici Vjesnika 10. rujna u kojem sam naveo samo neke činjenice, a ne političke ocjene kao što tvrdi gospodin Kirigin.
Činjenica je da trošak nafte u cijeni derivata danas u Hrvatskoj ne prelazi 2,5 kune po litri. Činjenica je također da je kod nas, uz porast cijene nafte u svijetu za jednu kunu/litri, porast cijene benzina još uvećan za više od dvije kune koje »idu« nekomu drugomu. Očito je da porast cijene nafte u svijetu »ide« na ruku nekomu
u Hrvatskoj, pa i taj dobrano poseže u džep potrošača. Taj novac ne dobiva samo država, nego i trgovci naftnih derivata, a i INA koja je i proizvođač nafte i derivata.Koliko komu »ide« i zbog čega je to dodatno poskupljenje, tvorci cijena naftnih derivata ni g. Kirigin nisu objasnili. Stoga ako je cijena nafte u svijetu porasla za jednu kunu po litri, koji su to troškovi trgovaca derivatima, INE ili države u Hrvatskoj zbog toga porasli za još dvije ili više kuna?
Cijenu naftnih derivata određuje cijena nafte, zatim cijena prerade nafte i distribucija derivata na benzinske postaje te davanja državi. Kirigin je dobro primijetio da su davanja državi u svijetu različita. Svaka država vodi brigu i o tome da su energenti dostupni stanovništvu po cijeni koju to st
anovništvo može platiti. Cijene naftnih derivata utječu na cijene mnogih drugih proizvoda i usluga. Ne može maloprodajna cijena naftnih derivata u Hrvatskoj biti ista kao što je u bogatim državama zapadne Europe ili Mediterana ili pak znatno viša nego npr. u bogatoj SAD. Ako je cijena naftnih derivata u Hrvatskoj previsoka s obzirom na kupovnu moć stanovnika, a to govore usporedbe, to pokazuje da nešto s njenim formiranjem u Hrvatskoj nije u redu.U »famoznoj« formuli za formiranje cijena naftnih derivata nigdje nema ni spomena o cijeni nafte na Mediteranu, kao što tvrdi Kirigin. Nigdje se ne spominje ni cijena prerade u INI, a ni troškovi distribucije. Nije jasno kako se cijena derivata u Hrvatskoj po toj formuli odnosi na naftu »niže kakvoće« za potrebe Hrvatske pretežno kupljenu u Rusiji, kao što piše Kirigin.
Nadalje, g. Kirigina smeta zbog čega bi cijena domaće nafte trebala biti niža od one u svijetu. Treba biti stoga što je ta nafta rudno blago svih stanovnika Hrvatske, a ne samo nekih i ne trebaju stanovnici u prekomjernoj cijeni derivata plaćati tu naftu po svjetskoj kad je njena proizvodna cijena znatno niža. Zašto prekomjerni profit od prodaje te naše nafte trebaju dobivati stranci kojima se u bescjenje rasprodaje INA i trgovci naftnih derivata?
Kirigin se veseli staroj vijesti o »udvostručenju« pridobivih rezervi nafte u Hrvatskoj i dobro objašnjava kako je do toga došlo. Više bi bilo razloga za veselje da je do povećanja tih zaliha došlo otkrivanjem novih naftnih polja, a ne administrativnom – promjenom »isplativih« cijena nafte.
Ako su te zalihe povećane, tada četvrtina INE nije prodana Mađarima samo za petinu svoje stvarne vrijednosti tog dijela, nego je iznos novca dobiven za njenu prodaju (petsto milijuna američkih dolara) samo oko dvadesetine njezine stvarne vrijednosti (moj tekst u Vjesniku od 6. lipnja 2005.). To pogotovo ne daje razloga za veselje. Nije osobit uspjeh INE niti činjenica da je proizvodnja nafte u Hrvatskoj danas oko tri puta manja nego osamdesetih godina.
Autor je doktor tehničkih znanosti – naftnog rudarstva i magistar nuklearne i atomske fizike.