Eksplozija u britanskom veleposlanstvu u Zagrebu, neovisno o motivima i backgroundu počinitelja (koji je, nota bene, u međuvremenu otkriven), u osnovi je poruka i upozorenje Hrvatskoj. Prije svega da u modernom, globaliziranom svijetu nitko nema ekskluzivno pravo na apsolutnu sigurnost, pa su i pretenciozne izjave hrvatskih dužnosnika u tom smislu koliko stvar političkog amaterizma, toliko i visokog rizika. Premda donekle umiruje činjenica da je posrijedi manijakalni (auto)destruktivac, koji je zbog bolesne potrebe da makar jednokratno bude u središtu pozornosti, samog sebe učinio žrtvom, to dodatno govori kako valja biti oprezan sa sugestivnim medijskim potenciranjem problema jer, ako ništa drugo, ono može inspirativno djelovati na psihopatološke imitatore.

Naime, ma što tko mislio o tome, za ovaj "teroristički incident" u hrvatskoj metropoli zadnjih dana je gotovo perverzno stvarano ozračje svojevrsnog projiciranja potencijalne mete. Vulgarno rečeno, neki kao da su se upinjali dokazati kako na svjetskoj karti terorističkih skupina imamo svoje "zasluženo mjesto". Pa su se sukladno toj izokrenutoj logici "djelovanja u prilog vlastite štete" brižljivo dnevno publicirali argumenti za možebitni "udar" terorista i na Hrvatsku.

Prepariranje domaćeg terena za teroristički prasak počelo je provaljivanjem identiteta hrvatskog zaštićenog svjedoka na suđenju jednom od prvaka Al-Qa'ide u New Yorku. Podsjećalo se na prisutnost hrvatskih vojnih postrojba u Afganistanu, sudjelovanje u obuci iračkih policajaca, recentni rat s Muslimanima u BiH. U priču je tendenciozno udrobljena i informacija o obučnim kampovima Al-Qa'ide u susjednoj Bosni (Gornja Maloča), a potom garnirana i vehementnim porukama izvjesnog ekstremnog fundamentalista Mirsada koji će priprijetiti Hrvatima da će osjetiti Alahovu moć. Sve te informacije bez sumnje moraju biti predmetom ozbiljne, temeljite i profesionalne obrade policijsko-pravosudnih institucija i obavještajnih službi. Ali ne sredstvo u rukama senzacionalnog medijskog raspirivanja panike. Koja se ne može relativizirati lakonskim otklanjanjem svake opasnosti, kako je to samo dan uoči eksplozije u britanskoj ambasadi učinio ministar obrane Berislav Rončević, tvrdeći kako su minorni izgledi da Hrvatska bude metom terorista. Možebitno je upravo tom neodmjerenošću izazvao reakciju bolesnog uma 26-godišnjeg djelatnika britanskog veleposlanstva koji se sladostrasno narugao lakomislenosti ovdašnjih političkih pregalaca.

Neovisno o motivu i defektnom psihoprofilu počinitelja, kao i posljedicama ovog bezumnog djela, ono jest teroristički akt. Na sreću nije rezultirao tragičnim učinkom, a još je značajnije da je krivac urgentno otkriven, čime su spriječene i očekivane političke štete za hrvatsku državu. Ali, kad se u takve rabote upuštaju ljudi "izvan kontrole", a to je moguće zbog nedovoljne efikasnosti sigurnosnog sustava (i slabe provjere zaposlenika u britanskom veleposlanstvu), nikad se ne zna kakve razmjere mogu imati. Do razotkrivanja počinitelja nije se dugo čekalo, ali je vrijeme po svoj prilici najsporije teklo za premijera Sanadera. Jer, bilo je dostatno razloga za prosudbu kako bi to mogao biti primarno atak na njega i Vladu, neka vrsta signalizirajuće odmazde za najavu žestokog obračuna s organiziranim mafijaškim podzemljem, s kojim mu se nije igrati. Dakle, pokušaj destabiliziranja Vlade sijanjem straha i nesigurnosti u zemlji, koja, eto, nije kadra zaštititi ni svoje građane, niti strance. Kada se ta poruka stavi u kontekst skorog odlučivanja o početku pregovora Hrvatske s EU-om, a nakon što je došlo do svojevrsnog otopljavanja čak i među tradicionalnim oponentima hrvatskog priključenja (Velika Britanija), samo po sebi se nametalo kako nije slučajnost što je baš u godini britanskog predsjedanja Unijom ekplozivna pošiljka zatresla njihovo veleposlanstvo. Mnogo je indicija na prvu loptu govorilo da je prava meta bio upravo Ivo Sanader i njegove ambicije da u novom krugu pregovora s EU-om napokon poentira. Istodobno, malo je tko taj čin dovodio u vezu s domaćim euroskepticima ili tzv. radikalnom desnicom, ojađenom premijerovim "akcijskim planom" stezanja obruča oko generala Gotovine.

Ključno pitanje ovog incidenta, s već poznatim krivcem (za razliku od glavnine dosadašnjih), jest nedjelotvornost institucija sustava kako u otkrivanju, tako i sankcioniranju bilo nositelja kriminala ili terorističkih nedjela (Mirogoj, eksplozija pred zgradom Zagrebačkog poglavarstva, Borovo Selo i Trpinja, miniranje spomenika u Murteru ... ). Dok takvi akti ostaju nekažnjeni, uvijek će biti ili solista, poput ovog iz britanskog veleposlanstva, ili pripadnika organizirane grupe, koji će iskušavati sustav i rugati se s njime.