Na internetskim stranicama temeljne je njegove teze iznio Ljubo Jurčić, koji se tom prilikom nazvao i autorom dokumenta ("moj program"). On Programom najavljuje dinamičniju stopu rasta, reindustrijalzaciju, ravnomjeran regionalni razvoj, zapošljavanje, s time što zaključuje kako Hrvatska ne može bez deficita i duga. Skrušeno bih se usudio reći: sve ono što osobno zastupam u tekstovima ove kolumne već godinama. Naravno, podudarnost nije slučajna, jer te iste teze jedna skupina ekonomista, u koju je i mene moguće ubrojiti, ponavlja već od sredine devedesetih godina, gotovo rekao bih već od samog početka primjene Stabilizacijskog programa.

Međutim, za razliku od tog vremena, kada na putu promjene Stabilizacijskog programa nisu stajala veća ograničenja, sadašnja je naša stvarnost upravo suprotno, njima obilježena. Radi se o velikoj nezaposlenosti koja je postala konstanta sustava, jer traje već više od sedam godina, vanjskom dugu koji je iznosio tada oko 40 posto BDP-a, a danas 83 posto, unutarnjem dugu koji je tada dosezao oko 10 posto, a danas se približava vrijednosti od 20 posto BDP-a, te uništenoj industrijskoj proizvodnji čiji je udjel u BDP-u bio 27 posto, a danas iznosi samo 15 posto.

Dubinske promjene i materijalna ograničenja, o kojima je ovdje očito riječ, nisu mogli nastati slučajno, to više što su se dogodili, uz manja odstupanja, i u ostalim tranzicijskim zemljama. Radi se neprijeporno o istom metodskom obrascu, što se redovito kod nas u krugovima velikog broja ekonomskih analitičara teško shvaća, a među političarima, u pravilu, ne prihvaća. Međutim, za promjenu pravca gospodarske politike, pa samim tim i njezin uspjeh, nužan je prekid s metodama koje su do sada bile u uporabi. Za to pak potrebno je ispuniti dva ekonomska uvjeta: Prvi se odnosi na cilj gospodarske politike koja više ne smije biti primarno stabilizacijska, već politika gospodarskog rasta; I drugi, koji interes ekonomske politike mora premjestiti s tvrtke i parcijalnog tržišta, na nacionalno gospodarstvo i njemu pripadajuće integralno tržište. Riječju, konkurenciji globalnog tržišta ne suprotstavljati tvrtku kao entitet, već nacionalno gospodarstvo kao koncept. Uz to, potrebno je ispuniti i uvjete političkog i nacionalnog konsenzusa.

Naime, potpuno je razumljivo kako zaokret o kojemu je riječ traži goleme promjene i u društvenoj svijesti i u materijalnim odnosima društva, a to, poznato je, izaziva otpor pozicioniranih gospodarskih, političkih i društvenih struktura, a što je, pak, takvim suglasjem jedino moguće prevladati. Zbog svega rečenog već sam pristup promjenama, a onda i njihovi metodski i izvedbeni obrasci moraju u svim fazama biti transparentni, ne samo nositeljima mogućih odluka, i utjecajnim krugovima za formiranje mišljenja, nego i najširoj javnosti.

Put stvaranja nacionalnog gospodarskog programa mora biti u prijelomnim uvjetima, kao što su naši, upravo obrnut od onoga što ga redovito slijedimo. Program valja otvoriti kao skup studija prisutnih u javnosti, nastaviti ga kao put stvaranja općeg suglasja i tek kada je to postignuto, pristupiti njegovoj operativnoj fazi.

Na žalost, praksa izradbe i donošenja gospodarskih programa kod nas uporno ponavlja - pa i u ovom najsvježijem slučaju - upravo suprotni scenarij. Ekonomisti okupljeni oko političke stranke izrađuju program u dubokoj tajnosti i pod strogim nadzorom svojih političkih mentora. Budući da takav program polazi od političkih ciljeva, dakle borbe za osvajanje vlasti, njegovi se gospodarski ciljevi jednostavno izvlače iz političkih. Oni stoga polaze od emocionalnih motiva, ne vodeći računa o ograničenjima, što znači da završavaju kao licitirane ciljne vrijednosti. Dolaskom na vlast program se suočava s ograničenjima koje ne uspijeva prevladati i konačno pada u zaborav, pa u strategijskoj i institucionalnoj strukturi gospodarstva i društva ne dolazi do promjena.