Nema tog registra hrvatskih branitelja koji bi bio posve vjerodostojan, pa time neupitan povijesni dokument. Svaki dosadašnji pokušaj utvrđivanja konačne evidencije izazvao je prijepore. Jer, ma kako fleksibilna bila državna administracija, neće zadovoljiti sve apetite. Nijedna vladajuća ekipa nije smogla odlučnosti kirurškim skalpelom zahvatiti u osjetljivo braniteljsko tkivo. Točno je da je bolje imati deset lažnih nego propustiti ijednog pravog borca. Ali, bogme ih se kod nas namnožio pogolem broj, koji i prostom oku sugerira da je ovdje laž zasjenila istinu ("partizanskom metodom"). Naime, gotovo 490 tisuća branitelja, među kojima 157 tisuća dragovoljaca, što su ušli u službeni registar, malo je preveć. A s obzirom da neki tek sada, nakon 14 godina, vode upravne postupke za dokazivanje svoga boračkog staža, popis još podliježe korekcijama.

Dragovoljci okupljeni u Zajednici udruga pod vodstvom Toma Kačinarija, rezignirano prihvaćaju "uljeze" u svojim redovima, jer stečena se prava ne mogu oduzeti, ali se makar može razgraničiti borbeni od neborbenog sektora. Neprihvatljivo je da se jednako tretiraju oni što su bili na prvim crtama bojišnice i brojni "zaslužnici" iz MUP-ovih i MORH-ovih ureda, od tajnica, do kuharica i čistačica, a kojima je beneficiran rad kao da su bili aktivni vojnici. Nasuprot njima, preko sedam tisuća pripadnika Narodne zaštite koji su sudjelovali u blokiranju i osvajanju vojarni JNA, pri čemu su zaslužni za naoružavanje Hrvatske vojske (ZNG-a), ostali su kratkih rukava ako se nisu poslije uključili u vojne postrojbe. Nekonzistentnost kreatora registra bode poput trna u oku svakog istinoljubivog čovjeka. Valja očekivati da će, shodno tomu, braniteljska lista dobiti novi "aneks", jer lakše je lastik još nategnuti nego gnjev nezadovoljnika (o)trpjeti.

Kod tolike fleksibilnosti prema "domoljubnim snagama" koje sustavno bujaju nepodnošljiva je uskogrudnost administracije prema pojedincu. Konkretno, dosljednost u primjeni zakona resorno ministarstvo tvrdokorno demonstrira u slučaju Lenka Mužinića (vjerojatno ne samo njega!), 60 postotnog invalida Domovinskog rata, teško oboljelog od PTSP-a, nesposobnog za samostalan život. MORH mu je dodijelio prije 5 godina stan od 37 četvornih metara, u kojemu nema mjesta za njegovu majku. A ona ne može sama, Lenko još manje. Molio je za još 5-6 kvadrata, radi majčine sobe. U ministarstvu kažu "po zakonu na to nema pravo". Ni za milimetar ne odstupaju. Kad se čovjek sjeti tko je sve dobio goleme stančine na račun lažnih činova i zasluga, u želucu mu prokuha zbog administrativne nefleksibilnosti. Lenko je i trenutno u bolnici, uvjeren da je izdan i prevaren, a stan zjapi prazan. Takav je zakon. Za Lenka ili za sviju?