Zamislite kakvog bi se vodenog grabežljivca dobilo genetskim križanjem murine (murena hellena) i pirane (pygocentrus piraya). Politička modifikacija tog imena, sudeći po pretenzijama prema Hrvatskoj, trebala bi biti Rupellus Dimitricus. Onako kako se u vodama tropskog podmorja i vodama Amazone i Parane ponašaju dva spomenuta napadača, tako već dugi niz godina na političkoj sceni djeluje ministar vanjskih poslova Slovenije Dimitrij Rupel. Dok u javnosti poput pirane napada i dok ga slijedi populizam njegove izborne jedinice, napajan jeftinim nacionalizmom, na drugoj strani poput murine vreba iz dubine mračne političke špilje. Dok se javno predstavlja kao žarki zagovornik priključenja Hrvatske Europskoj uniji, s druge taj vrli profesor, koji je sve samo ne naivac, glumi naivčinu i preko svojih kvazistručnjaka za pomorsko pravo pokušava postići ono što se pravom i poštovanjem pomorskog prava ne može postići. S jedne strane javno kritizira profašista Zmagu Jelinčića, s druge pak politički agresivnije od njega zagovara ekspanzionističku politiku Janšine vlade i svih prethodnih vlada u kojima je bio ministar vanjskih poslova.

Prije sedam godina, u jednom razgovoru koji smo vodili na temu gospodarskog pojasa, dr. Davorin Rudolf rekao mi je: — Zapamti, dokle god Janez Drnovšek bude obnašao bilo koju političku funkciju u Sloveniji, sve što Hrvatska bude tražila bit će odbijeno. Upravo taj asketa iz zamka na brdu kod Kranja navukao je na tanak led Ivicu Račana, čija je parafirana lakomislenost otvorila poklopac piranske pandorine kutije za političke igre bez granica. Čovjek isposničkog lica, koji iz prikrajka vuče sve konce slovenske politike, glavna je poluga, uz Dimitrija Rupela, negativne politike prema Hrvatskoj. Ta se politika, barem što se tiče Savudrijske drage, može okarakterizirati samo kao politika nepoštenih teritorijalnih pretenzija. Inače, slovenski vrh pun je likova koji prema vani djeluju globalistički, a takav su respektabilan image stekli i u Ujedinjenim narodima i kod Amerikanaca, pa i u Europskoj uniji. U regiji nisu, na žalost, ništa drugo doli grabežljivac čiji je balkanizam uvijen u oblandu globalizma i europeizma. Svojom agresivnom ekonomijom, kojoj uvijek prethodi (treba priznati) znalački vođena vanjska politika, zauzimaju komadić po komadić bivše države, od Bosne do Kosova i Makedonije, dok se u politici prema susjedima (Italija, Hrvatska, Austrija) ponašaju kao "mala zemlja za veliku ksenofobiju". Oba naša susjeda iz trojstva vodećih republika bivše države imaju svoju radikalnu desnicu čija je osnovna politička platforma teritorijalno širenje. Njihovi čelnici kao da su klonirani iz iste stanice. Tako Zmago Jelinčič, bivši udbaški kadar, ima u Haagu brata blizanca. Haaški mu blizanac Šešelj još uvijek gorljivo zastupa tezu o srpskim zemljama do linije Virovitica, Karlovac, Karlobag. Plemeniti Zmago prihvatio bi istu liniju, samo obrnutog pogleda po geografskoj dužini. Čak je i pravnim nestručnjacima potpuno razumljivo da Slovenija ne može imati ekološki pojas, a još manje epikontinentalni pojas, zbog jednostavnog razloga što je njezino teritorijalno more zatvoreno teritorijalnim morima susjednih država, Republike Italije i Republike Hrvatske. Ugledni slovenski pravnici, koji dobro poznaju pomorsko pravo, prije desetsak godina potvrdili su da Slovenija nema pravo na gospodarski pojas upravo stoga "što nema izravan dodir s otvorenim morem". Stoga je teško shvatljiva odluka slovenske strane o "visećem" ekološkom i epikontinentalnom pojasu.

Ako se slažemo da su kopnene granice Slovenije i Hrvatske nepromjenjive (Badinterova komisija) u odnosu na bivše republičke (avnojevske), ako se pridržavamo odredbi konvencije po kojoj je pripadajuće more nastavak tog kopna, tada je besmisleno pozivanje na "naslijeđeno pravo teritorijalnog kontakta s međunarodnim vodama". Zaključak koji se nameće je da bi Slovenija teoretski mogla proglasiti svoj epikontinentalni pojas jedino "prisvajanjem dijela teritorijalnog mora susjedne države". Dimitrij Rupel to vrlo dobro zna!