Slavko Lozina posljednjih godina ne silazi s naslovnica. Već ga i dječurlija znaju, pa samo što ne viču za njim "alo, Slavko, daj pet kuna" kao da je pjevačka ili nogometaška zvijezda. Lozini popularnost godi - ne bježi od novinara i fotoreportera. Čovjeku se na tren učini kako na splitskom županijskom sudu radi samo Lozina, kako je on alfa i omega bez kojeg ništa ne može. O sudcima koji obavljaju svoj posao za peticu, javnost ne zna ništa, ali se zato za "lošeg učenika" Slavka čuje nadaleko. Koliko mu je do sada krucijalnih slučajeva dodijeljeno, a koliko ih je uprskao: slučaj Lora, Budiša...Dojam je da se Slavku guraju vrući kesteni koje nitko neće, da bi on afere razvodnio, a optužene spasio dugogodišnje robije.

Lozina veli da je s procesa Lora nepravedno skinut, pače, da je zbog prometne nesreće koju je skrivio osuđen zbog Lore, a na tu izjavu ne znaš bi li se smijao ili plakao. Što njegova prometna nesreća ima s ubijanjem i batinanjem zatvorenika u Lori? Je li Lozina samo personifikacija svega onog što se danas događa u pravosuđu: sporosti, neprofesionalizma, nedostatka hrabrosti koja je jako bitna da bi se s velikim slučajevima izašlo na kraj? Kad novine budu pisale više o sucima tipa Ika Šarić, bit će to pravi znak da je pravosuđu konačno bolje, da je ozdravilo.