ZAGREB - Tri do četiri godine bit će potrebno Hrvatskoj da dogovori uvjete pod kojima će ući u članstvo Europske unije i - ako tako njezini građani odluče - kao ravnopravan partner sjedne za briselski stol za kojim se donose odluke o budućnosti Europe. Hrvatska politika još uvijek kao ciljanu godinu za zaključivanje pristupnih pregovora navodi 2007. godinu, a 2009. željeni je rok za članstvo u Uniji. No, s obzirom na opseg i težinu posla koji u međuvremenu treba odraditi, ti su rokovi poprilično optimistični.

Možda u ovom trenutku vlada opći dojam da će Hrvatska, kad ispuni uvjet pune suradnje s Haaškim sudom, biti samo mali korak do članstva, ali zapravo tek tada počinje pravi »rock&roll«. Nakon što se ugase reflektori oko prve međuvladine konferencije o pristupanju - na kojoj će na ministarskoj razini sudjelovati Hrvatska i EU, a koja označava politički početak pregovora - cijelu zemlju očekuje dugotrajan i nimalo jednostavan proces pregovora. Iako se zapravo ni o čemu neće pregovarati, barem ne u onom uobičajenom smislu te riječi.

Pravi pregovori ne postoje, više je to situacija uzmi ili ostavi: Hrvatska, želi li postati članica, mora preuzeti i na »terenu« provesti cjelokupnu pravnu stečevinu EU-a. O njoj se stoga ne pregovara, ona se preuzima takva kakva je, a 50-ak članova hrvatskog pregovaračkog tima samo treba dogovoriti uvjete pod kojima će Hrvatska to učiniti. Oni se, između ostalog, moraju izboriti za tzv. prijelazna razdoblja u pojedinim područjima, odnosno za rokove u kojima će Hrvatska, nakon ulaska u članstvo, preuzeti određene obveze. Ti rokovi ne smiju ni na koji način ograničavati slobodu tržišnog natjecanja ili utjecati na djelovanje unutarnjeg europskog tržišta.

No, prije toga čeka nas otprilike godina dana vrlo dosadnog, javnosti nimalo »zavodljivog«, tehničkog dijela procesa poznatog kao screening. Nakon što pregovori formalno budu otvoreni, Europska komisija i hrvatska strana sjest će za stol i uspoređivati hrvatsko zakonodavstvo s europskim, i to kroz svako od 35 poglavlja pregovora. U nekim područjima screening može trajati praktički jedan dan, negdje nekoliko tjedana ili čak mjeseci, ovisno o količini europske pravne stečevine koja se na njega odnosi. Tako će, vjerojatno, znanost, kultura ili obrazovanje proći taj »sistematski pregled« u vrlo kratkom roku, dok će, primjerice, za poljoprivredu, gdje ima najviše europskih propisa, direktiva i uredbi, biti potrebno mnogo više vremena.

Pregovori o pojedinom poglavlju mogu se otvoriti tek kad države članice, u sklopu Vijeća EU-a, odluče da je Hrvatska za to spremna. U tom će trenutku hrvatska strana predstaviti svoje pregovaračko stajalište u kojem će pojasniti kako namjerava preuzeti i provoditi europsku pravnu stečevinu u tom poglavlju te koja bi joj, eventualno, prijelazna razdoblja trebala. Svoje stajalište imat će i EU, a u njemu će Unija navesti i minimalne preduvjete koje Hrvatska treba zadovoljiti prije negoli se to poglavlje zatvori. Ti preduvjeti mogu, primjerice, tražiti od Hrvatske da pokaže rezultate u primjeni nekog zakona ili neke mjere u stvarnom životu.

Pregovarački proces složen je i stoga što se ne pregovara s jednom stranom, nego s 25 zemalja članica. Njih zastupa zemlja koja u tom trenutku predsjeda EU-om. Ukoliko, recimo, jedno poglavlje bude otvoreno u proljeće sljedeće godine, Uniju će zastupati Austrija. Pregovori su teški i zato što bi u njima, u ovom trenutku, trebalo pomiriti 26 različitih nacionalnih interesa - interesa članica plus interes Hrvatske. Naime, zasigurno će svaka država nastojati zaštititi interese vlastitog gospodarstva, barem onih sektora koje smatra ekonomskim prioritetima. I tek kad se sve interesne kockice poslože, pregovaračko poglavlje se zatvara. Ali, samo privremeno jer se u svakom trenutku može vratiti na pregovarački stol ako se donesu bitni novi propisi ili ako država kandidatkinja ne ispuni svoje obveze.

I. FRLAN