Dvije su države postale saveznicama, a da to možda nisu ni htjele ni znale, zahvaljujući »vezanoj trgovini« Velike Britanije i Austrije i složenom mehanizmu kompromisa kojim se gradi zajednička država, Europska unija. Budući da smo i jedni i drugi profitirali u tom paketu kojim su Britanci kao predsjedatelji željeli pokazati svoju diplomatsku moć, a sve ostale članice da EU, nakon niza neuspjeha, od Ustava do proračuna, nije mrtvorođenče koje na životu održavaju goleme infuzije novca, već perspektiva koja skladno raste i izgrađuje se, nema nikakvih razloga da i ubuduće, na putu do svog konačnog cilja, Turska i Hrvatska jedna drugu aktivno ne pomažu.

Ponajprije, ni jedni ni drugi nemamo baš nikakvog razloga za euforiju, jer još nismo ispunili ono što se od nas traži. Unatoč toliko čekanoj ocjeni Carle del Ponte da Hrvatska u potpunosti surađuje s Haaškim sudom, general Gotovina još je u bijegu. Baš kao što su Turci pod lupom zbog nepriznavanja Cipra ili pak odnosa prema manjinama, poput Kurda, i tretmana političkih zatvorenika. Bez obzira na oprečne individualne probleme i sve ono što nas duboko dijeli, u ovoj svojevrsnoj povijesnoj inverziji Turci i mi našli smo se u istome loncu. Hrvatska, koja je još u 16. stoljeću ponosno ponijela papinski naslov »antemurale christianitatis«, nakon 400 godina ratovanja protiv osmanlijskih osvajača primanjem Slovenije u EU postala je tek predziđem Balkana. Jučer je, da kopernikanski obrat bude potpun, počeo završni proces kojim će upravo islamska Turska postati prvim zidom pretežno kršćanske Europe te jednoga dana proširiti njezine granice na Aziju.

»Zamjena« uloga Turske i Hrvatske znači da će i sve države koje se trenutno nalaze između njih u dogledno vrijeme moći računati na pristupnicu europskoj obitelji. Krug će se tako zatvoriti, a EU će zapadnom Balkanu pomoći na isti način na koji je »pomirio nepomirljivo«, zbliživši Njemačku i Francusku koje su u prošlom stoljeću dijelila dva svjetska rata i još mnogo toga. Bit će to dvadeset godina prekasno za sve one koji su pali kao kolateralne žrtve neiživljenih velikonacionalnih mitova jugoistočne Europe, ali još pravodobno da ti krvavi zidovi prošlosti postanu jednog dana temelji zajedničke, mnogo sretnije i pravednije budućnosti.