Cijene naftnih derivata utječu na cijene mnogih drugih proizvoda i usluga. Svaka država vodi brigu i o tome da su energenti dostupni stanovništvu po cijeni koju to stanovništvo može platiti. Ne smije maloprodajna cijena naftnih derivata u Hrvatskoj biti ista kao što je u bogatim državama zapadne Europe ili Mediterana, ili pak znatno viša nego npr. u bogatom SAD-u. Cijena naftnih derivata u Hrvatskoj previsoka je s obzirom na kupovnu moć stanovnika, što pokazuju usporedbe s drugim državama. To govori da nešto s formiranjem njihovih cijena u Hrvatskoj nije u redu.

Trošak nafte uz njenu cijenu u svijetu 65-70 USD/barelu u cijeni derivata danas u Hrvatskoj ne prelazi 2,5 kune po litri. U razdoblju porasta cijene nafte u svijetu za jednu kunu/litri, benzin je u Hrvatskoj poskupio za više od tri kune. Dakle, ako je cijena nafte u svijetu porasla za jednu kunu po litri, koji su to troškovi trgovaca derivatima, INA-e ili države u Hrvatskoj zbog toga porasli za još dvije ili više kuna? Nema takvih troškova. Očito je stoga da se porast cijene nafte u svijetu koristi da bi se netko u Hrvatskoj bogatio dodatnim dubokim posezanjem u džep potrošač, tj. njihovim osiromašivanjem.

Nedavna emisija HTV »Fokus« od 13. rujna 2005. pokušala je obraditi zanimljivu temu: »Kako porast cijena naftnih derivata utječe na porast troškova života u Hrvatskoj?« Na postavljeno pitanje niti jedan od gostiju u emisiji nije odgovorio. Očito je voditelj izabrao goste koji na to pitanje ne mogu odgovoriti niti ih ta tematika zanima. Među gostima su bili jedan sadašnji i jedan bivši ministar gospodarstva, koji se sada bavi trgovinom naftnim derivatima, i direktor INA-e. Iako ponešto znam o toj problematici, vrlo teško mi je bilo pratiti ono što su govorili. Govorili su o »čarobnoj« formuli za određivanje cijena naftnih derivata, a nisu objasnili gledateljstvu što ta formula sadrži i razloge baš takve njene uspostave. Govor njihovim »jezikom« pokazao je ili namjeru govornika da što više zbune gledatelje ili pak njihovo loše poznavanje teme o kojoj su čavrljali.

Jedan od sugovornika u emisiji (bivši rukovodilac u INA-i u emisiji predstavljen kao naftni konzultant) jedini je pokušao biti razložan. U pravu je kada je tvrdio da razlika između proizvodne cijene domaće nafte (10-15 USD/bbl uključujući i troškove istraživanja novih izvora) u INA-i i one svjetske (60-70 USD/bbl) po kojoj je INA prodaje iznosi oko 50 USD/barelu, odnosno da INA zaradi samo na godišnjoj proizvodnji od milijun tona domaće nafte oko 500 milijuna USD. To se lako može pokazati izračunom. Zacijelo preradom te nafte do maloprodajne cijene derivata (i tri puta više nego cijena nafte) INA zaradi još podosta, kao i preradom uvozne nafte (oko 80% potrebne nafte je iz uvoza), da pritom profit prodajom plina - razlikom prodajne i proizvodne cijene domaćeg plina i onog uvoznog i ne spominjemo. Mađarima su prodali četvrtinu INA-e za samo 505 milijuna USD, koliko iznosi jednogodišnji profit samo od domaće nafte ili što je danas dvadesetak puta manje od njene stvarne vrijednosti. Taj iznos koji su platili, zacijelo, Mađari mogu sudjelovanjem u profitu INA-e (25%) namiriti u vremenu kraćem od dvije godine. Stoga je posve smiješno da u daljnjim bezrazložnim nastojanjima za prodajom INA-e, oni koje je žele rasprodavati, tvrde da ona vrijedi između tri i četiri milijarde USD, kad vrijedi desetak puta više. Zašto uopće prodaju ono što nije njihovo i donosi golemi profit?

Direktor INA-e je objašnjavao da INA treba dobiti od cijene derivata što više novca za modernizaciju rafinerija. Bivši ministar gospodarstva - sada trgovac naftnim derivatima - objašnjavao je, u biti reklamirao svoju firmu, kako njegova firma uvozi naftne derivate visoke kakvoće - bolje od onih koje proizvodi INA, a trenutni ministar je hvalio tržišni model formiranja cijena.

U svijetu cijenu naftnih derivata određuje cijena nafte, zatim cijena prerade nafte i distribucija derivata na benzinske postaje, te davanja državi. Po »Pravilniku o utvrđivanju cijena naftnih derivata« NN 112/2003, link, ta cijena nije ovisna o cijeni nafte. Taj pravilnik gotovo se ne razlikuje od Uredbe o cijenama NN 2/2001. koja je 2003. stavljena izvan snage. U pravilniku je svuda samo riječ uredba zamijenjena riječju pravilnik i dodan još jedan namet (X5 = troškovi nabave). Nigdje se i ne spominje cijena nafte.

Umjesto cijene nafte kao ulazne varijable za određivanje cijena derivata ulazni pokazatelj u pravilniku (članak 5 pravilnika) je cijena naftnih derivata u Genovi (?!) što u potpunosti dokida odgovornost za poslovanje rafinerija (u formuli nema troškova rafinacije, ali ima troškova skladištenja i nabave derivata). Pravilnik je pisan kao da Hrvatska nema rafinerija, a ima ih kapaciteta osjetno većih od potreba, i kao da sve derivate nabavlja u Genovi u Italiji, a tvrde da naftu uvozi iz Rusije. Što je najzanimljivije, sadašnji ministar gospodarstva takav model određivanja cijena naziva tržišnim. Po takvom »tržišnom« modelu mogli su kao ulaznu varijablu za cijenu naftnih derivata kod nas staviti i npr. cijenu peradi u Mađarskoj, banana u Kolumbiji ili metlâ u Kini. Dobili bi isti ili sličan rezultat - »tržišne« cijene naftnih derivata - po potrebi onih koji ih određuju. »Formulom« određenoj cijeni derivata, dakako, dodaju dažbine za izgradnju cesta i autocesta, PDV...

Vrijedi spomenuti i ono što su govorili direktor INA-e, a pogotovo ono što je rekao bivši ministar koji se sada bavi trgovinom naftnim derivatima. Direktor INA-e kuka kako treba novca za modernizaciju rafinerija, kao da 500 milijuna USD godišnjeg profita samo od prodaje domaće nafte to ne omogućuje. Postavlja se i pitanje treba li uopće u svjetlu onog što je izjavio bivši ministar obnoviti rafinerije ili samo manji dio njihova kapaciteta. Bivši ministar se hvalio kako njegova firma uvozi kvalitetnije derivate nego što ih proizvodi INA, koje prodaje na svojima - prije postajama INA-e. Zanimljivo bi bilo znati kako i zašto je uopće došlo do promjene vlasništva. Od donošenja uredbe 2001. osjetno je povećan uvoz naftnih derivata i 2003. je iznosio 1,307 milijuna tona, što čini oko 25% njihove ukupne potrošnje u Hrvatskoj. Istodobno domaće rafinerije, čak i uz izvoz svojih proizvoda, iskorištene su tek s jednom trećinom svojih kapaciteta. Očito samohvala bivšeg ministra ima za svrhu povećanje uvoza »kvalitetnijih« derivata, a daljnje smanjenje korištenja i time štetu INA-nim rafinerijama. Izgleda da je to primjena parole »Kupujmo hrvatsko« na način bivšeg ministra, pa je vjerojatno i »famozna« formula za cijene naftnih derivata »izumljena« za taj uvoz derivata. Ako nam je potrebna samo trećina kapaciteta rafinerija za zadovoljavanje domaćih potreba za derivatima, zašto bi trebalo obnavljati i one kapacitete koji se ne koriste?

U Hrvatskoj je uhodan model - formula ponašanja da političari dok su na vrlo visokim pozicijama odlučivanja pripremaju teren za svoje »uspješno poduzetništvo« kada horizontalno rotiraju ili privremeno siđu s funkcija. Stoga se ne treba čuditi što se to preslikava i na sve niže razine vladanja i zašto je u Hrvatskoj vlast tako »slatka«, a gospodarstvo tone sve brže. U igri za puk koja se ponavlja, kada postanu opozicija, tobože žestoko napadaju one na vlasti da ništa ne rješavaju od onoga što su sami trebali riješiti dok su bili vlast, a u biti ne dozvoljavaju ništa promijeniti za dobrobit puka jer bi to ugrozilo njihove osobne interese.

Odgovornost za ovo što se događa je i na medijima. Ima u Hrvatskoj novinara koji koriste glasila u kojima rade za besplatno reklamiranje »uspjeha« interesnih grupa o kojima pišu - u biti njihovi su glasnogovornici, koje ih za to plaćaju, pa su znatno bolje plaćeni od svojih kolega koji nastoje objektivno informirati javnost. Stoga se neki, zahvaljujući »novinarima«, bogate i vesele, a posljedice njihova pisanja (prekomjerne cijene i drugo) trpe oni kojima je prije do plakanja.

Dr. Branimir Molak, dipl. ing.