Već tri dana ne spavam, toliko me uznemirila razočaranost Carle del Ponte. A tek pogled na skrušenost dvojice prvih ljudi Hrvatske. Izraz na licima kao kad prvašiću ukradeš lizalicu. A onda one premudre izjave Ivice Račana, sa zavjereničkim izrazom na usnama, kao ono: Carla je to meni sve već rekla. A nacija čeka ko zapeta puška. Tako to izgleda kad se sve baci na jednu kartu. A nakon 15 godina i nije ostala nego ta jedna karta, jedini izlaz, posljednja šansa. To je stanje hrvatske države, ako je ovo što s ponosom nazivamo domovina uopće država.

Zemlja je to u kojoj se dnevno događa toliko razbojstava, ubojstava, silovanja, prijevara, malverzacija, korupcija, političkih podmetanja, besramnih laži političara, prijetnji, ucjena, otmica; zemlja koja je bila slavna u svijetu po miru, toleranciji i gotovo stopostotnoj sigurnosti, i to u vrijeme omrznutoga komunizma, socjalističkog mraka i diktature partije. I nemojte me sada optužiti da sam pesimist. Ne, naprotiv, jer Hrvatska je danas država u kojoj nema segmenta za koji se može reći da je uređen. Država je to u kojoj građani izdvajaju vjerojatno najviše u postotku od bilo koje druge zemlje za zdravstvo, školstvo i sve ostalo što socijalna država treba osigurati, dok s druge strane nemaju gotovo nikakvu zaštitu. Imaju zasigurno najneučinkovitiju policiju u Evropi, u kojoj, siguran sam, sve vrvi od povezanosti s podzemljem, toliko da i većina djelatnika strepi pred mangupima u vlastitim redovima. Policija koja se uvjek pojavljuje postfestum, a nikad ne sprječava i naravno da, kao takva, nema gotovo nikakav autoritet.

Ubojstva su postala naša svakodnevica. U pravilu se prigodom pljačke događaju apsurdi. Oni koji čuvaju i suprotstavljaju se zakrabuljenim napadačima gotovo uvijek su bivši branitelji, no kad se zakrabuljeni razotkriju, počesto su i oni razvojačeni branitelji. Lik koji je bio na vrhu hrvatske policije zauzimao je ministarsku fotelju godinu dana, potpuno nesposoban, beskoristan i nekompetentan. Sve što je učinio bilo je uvođenje nula promila za vozače, glupost bez presedana za zemlju koja je top-mediteranska turistička destinacija. Drugi dio uniformiranog dijela nacije već godinama tresu skandali. Regimenta je nezadovoljnih generala u mirovini koji bi, da mogu, izvršili prevrat dok si rekao britva. Drugi je dio u zatvoru, treći se vrti oko Haaga, a četvrti je onaj, od velikog dijela nacije obožavan, negdje u egzilu. Razbojnici koji su opljačkali zemlju, razvlastili i u blato bacili radničku klasu, križaju more Jadransko velebnim jahtama kupljenim krvavim škudama iz sramotne privatizacije. Bolnice bi trebalo preimenovati u umirališta. Svatko ko imalo pameti i znanja ima umire od straha pred sepsom ili nekom drugom vrstom liječničke nebrige. Korupcija ili mito sastavni je dio zdravstva, nezaobilazan kao antibiotik.

No, najgadljiviji dio društva politička je klasa u Hrvata. Njih nekoliko stotina nezaobilaznih, čija se imena vrte kao brojevi na lotu i već desetljeće i pol ne silaze sa scene, onako tusti i bahati. Mislite da sam pretjerao. Nisam ni za jednu riječ. Onaj posljednji korektiv društva koji bi trebao utjecati na duhovno stanje nacije bavi se sa svime osim onim što mu je poslanje, od ratovanja s Karlom velikom do ovog posljednjeg bisera vezanog uz pederastiju. Nevini mladac koji se odlučio zarediti, sjedit će sučelice don Eustahiju i ispunjavati formular sličan onom koji hrvatski građani ispunjavaju za dobivanje kanadske vize. U svojoj nakani da crkvu očiste od demona pedofila kaznili su dobrohotne pedere, pa to podsjeća na pitanje koja je razlika između lošeg pedijatra i pedofila, pri čemu ovaj drugi uistinu voli djecu. A možda bismo mogli primijeniti prije nekoliko stoljeća od inkvizicije prokušanu metodu u otkrivanju vještica - staviš mu kamen oko vrata i baciš ga u more. Ako ispliva, nije peder. Ako potone, stigla ga je zaslužena kazna. Kao da pošteni homoseksualac ne može biti dobar sluga Božji ili istinski ekumenist.