Hoće li se obavještajci međusobno potući zbog prijedloga reorganizacije tajnih službi pokušavajući sačuvati svoj utjecaj nad politikom ili će predsjednik Mesić i premijer Sanader odlučiti da je došao kraj brojnim diletantskim potezima obavještajaca, a počelo vrijeme aktivnog praćenja stanja u regiji i uklapanje Hrvatske u obavještajne uzuse EU? Čeka li Hrvatsku još jedna trakavica u kojoj će se odmjeravati politička nadmoć ili će početak pregovora s EU natjerati špijune i njihove šefove da se uozbilje i pripreme za novo vrijeme?

Neslužbeno kruže dva ključna prijedloga: tzv. Karamarkov i onaj njegovih oponenata. Prema prvom bi trebala postojati jedna obavještajna agencija, a mnogi je tumače kao "vojsku u civilu", smatrajući da bi to kod građana pobudilo negativne asocijacije na zloguke tajne policije i njihove represivne ovlasti nad građanskim slobodama. Kao njezin zagovornik prepoznaje se Tomislav Karamarko, nekad prvi čovjek UNS-a i sadašnji ravnatelj POA-e. Drugi nude protivnici takvih mjera, a zagovara ga navodno i predsjednik Mesić.

Oni su za sređivanje stanja u službama, jer će se tek nakon toga moći realno odrediti koliko službi treba, a tada bi se moglo riješiti dopunama zakona o tajnim službama iz 2002. godine. Nužno je zaustaviti nezdravu konkuretnost među službama, jasno definirati djelokrug rada i nadzor nad njima. Nadzor ne bi trebao biti samo civilni, jer to ne jamči kvalitetu nadzora s obzirom na neiskustvo takvih komisija, već bi trebalo organizirati i stručni nadzor, uključiti ljude koji su radili u obavještajnom sustavu, neovisne o Vladi i o predsjedniku objašnjava Večernjakov izvor.Službe se moraju prije svega modernizirati, jer se i kriminal modernizirao, treba formirati edukacijski centar i napraviti selekciju kadrova, jer dosadašnje iskustvo pokazuje da su najveće devijacije proizveli oni bez edukacije koji su u službe došli ili su dovedeni zbog krivih motiva.

Tajne službe ne smiju biti represivne, ne smiju imati policijske ovlasti, ne smiju biti te koje uhićuju i privode. Svaka njihova mjera mora biti provjerljiva, mora postojati jasna odgovornost pa će se tako ući u trag onima koji dilaju materijale smatra sugovornik s dugim iskustvom u obavještajnom miljeu. Po njemu, moraju postojati tri jasne razine: predsjednik i premijer koji daju smjernice, ravnatelji(i) agencija ih provode, a agenti se bave operativom.

Strategija je zadana: borba protiv korupcije, organiziranog kriminala, terorizma, ali na hrvatskim tajnim službama je da odluče ostaju li sluge dnevnopolitičkih potreba ili će se orijentirati prema novim izazovima.

Pregovri s Europskom unijom danas, a članstvo u Europskoj uniji sutra znači da će se suradnja među službama pojačati i da će hrvatske službe dati svoj doprinos ako budu dorasle zahtjevima. Koliko budemo dobri, toliko će nas cijeniti, a postoji i šansa da se nametnemo kao vodeći u regiji uspije li sustav evoluirati i okrenemo li se važnim pitanjima: gospodarstvo, nafta-plin, politička savezništva, praćenje toka novca i uvid u to tko švrlja Hrvatskom s obzirom na to da su veliki gospodarski sustavi u stranom vlasništvu.

Sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost bile su dosad usmjerene na Akcijski plan kako bi se ispunili zahtjevi Haaškog suda, pa je reorganizacija tajnih službi malo pala u sjenu. Izvještaji POA-e na tim su sjednicama oscilirali u kvaliteti i Mesić je, doznajemo, povremeno bio vrlo nezadovoljan smatrajući da se tajne službe previše bave nebitnim sadržajima. Upravo zbog takva iskustva, kao i zbog niza medijskih skandala koji su pokazali stvarnu nemoć državne politike nad obavještajnim službama, predsjednik je navodno sklon modelu koji bi onemogućio da prvi obavještajac postane najmoćniji čovjek u državi kojega bi bilo teško kontrolirati. Svjestan da u rukama ima uskratu suglasnosti, Mesić bi mogao nastupiti vrlo tvrdo ako mu se učini da su prijedlozi neprimjereni modernoj Hrvatskoj.