Prvo se dogodilo oslobođenje, a onda obračun s narodnim neprijateljem sa i bez navodnika. Privatna je imovina postala društvenom, a u stanove i kuće bogatih, komunističke su vlasti uselile mahom sirotinju koja je iz zaleđa sjurila u proletarizirane gradove. Oni koji su imali pet - šest kuća, kojima nije falilo ptičjeg mlijeka, odjednom su se našli stiješnjeni u kakvom stančiću u Varošu ili na Lučcu, dok su u njihovim krevetima noćili neki drugi, njima nepoznati ljudi.

Panison Schiller (Vilu Dalmaciju) i ostale najluksuznije objekte u Splitu, prigrabio je Tito i glavešine mu - budžovani su izabrali za sebe najbolje. Kroz socijalističko razdoblje, useljene obitelji dobile su stanarsko pravo, uredno plaćale stanarinu, obnavljale ono što im je režim dodijelio, a onda se 90-ih krenulo u ispravljanje nepravde. Umjesto da se pravi vlasnici obeštete naknadom od otkupa stanova, država je našla solomunsko rješenje: stanari će nakon svih tih godina ostati u stanovima kao podstanari sa zaštićenom (simboličkom) naknadom, a vlasnici će prije u grob, nego u svoje. Novac od otkupa društvenih stanova koji nisu spadali u kategorije nacionaliziranog i konfisciranog je tko zna kako potrošen, a njime se moglo namiriti ili jedne ili druge. Ovako, bojim se da ćemo se nagledati deložacija i suza. Ponovno nepravda.