Velika percepcijska zbrka - koja već desetljeće i po najširoj domaćoj javnosti uspješno zamagljuje hrvatski »put u EU« - nakon otvaranja pristupnih pregovora Unije s Hrvatskom bilježi logičan krešendo. Zbogom, Balkanu! Dobro jutro, Europo! Hrvatska u EU! Ali, što je u cijeloj toj euforiji (kojoj su sklone male zemlje, čijoj su javnosti zamućene i percepcija stvarnosti i najskorija budućnost) istina?

Službena je istina da je Europska unija odlučila započeti završne, pristupne pregovore s Hrvatskom na temelju kojih bi, možda već 2008. ili najkasnije do 2010. godine, postala punopravnom članicom velike Europe, s tim da EU za sebe pridržava taktičko pravo da ih prekine ili zamrzne kadgod poželi te ih uvjetuje čime god hoće. Prvi dio te istine trenutačno ojačava hrvatski investicijski i poslovni rejting (na što već upućuju prve reakcije sa Zagrebačke i Varaždinske burze, na kojima su krajnji glavni kupci tvrtke u većinskom stranom vlasništvu), a drugi znači da birokracija Europske unije, ciljano, može oboriti cijenu bilo koje hrvatske kompanije uoči namjeravanog preuzimanja (npr. brodogradilišta, aluminijske industrije, turističkih bisera, elektroprivrede, željeznice, JANAF-a, duhanskog TDR-a, itd.).

U tome će joj zdušno pomagati sve brojniji hrvatski mediji, koji su u strateškom posjedu stranih kuća, kao i tobože nepristrani međunarodni revizori. A sami pristupni pregovori - treba li to nekom tumačiti - nisu nadmetanje hrvatskih s EU-interesima, nego samo tehnički razgovori o tome kad će i kako Hrvatska preuzeti EU-propise, standarde i naloge. Kako to izgleda, ubrzo će se vidjeti u slučajevima hrane i duhana, ali i cjeline fiskalne, monetarne te socijalne, zdravstvene i politike plaća i mirovina, kao i (ras)prodaje brodogradilišta, aluminijske industrije i željeznice.

Najpopularniji odgovor na takav prigovor hrvatskoj žurbi u EU i tom tobože povijesnom početku završnih pregovora o pristupanju Uniji (a koriste ga i premijer i mnogi novinari, pa i političari) glasi: hrvatskom putu u EU nema alternative. No, nikad nitko dosad nije nanizao imalo smislen skup argumenata u prilog tom neumoljivom stavu. Pokazalo se, međutim, da je za prepariranje hrvatske većinske javnosti i osobito za pridobivanje većine njezine političke elite (da počne navijati za interese stranih investitora kao novih strateških gospodara »jedine nam i vječne Hrvatske«) dovoljno manje od desetak godina, da bi od euforije s parolom »odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske« (Tuđman) dospjela do euforije s parolom »EU i NATO nemaju alternativu« (Sanader).

Alternativa (prema lat. izbor između dvije mogućnosti), dakako, postoji i u ovom HR-slučaju: umjesto žurbe s ulaskom u EU, Hrvatska pri ruci ima i mogućnost slobodne, bescarinske trgovine s većinom europskih zemalja, kao i mogućnost visokoliberaliziranih kapitalnih transakcija. A umjesto srljanja u NATO - koji je na zalasku i koji se kompromitira zločinačkim akcijama svojih ključnih članica u naftonosnom Iraku - neutralnost.

U stvarnosti - treba li i to ponoviti - EU je već preuzeo Hrvatsku (njezine banke, telekom, farmaceutiku, većinu trgovačkog i medijskog prostora, na tisuće nekretnina, niz turističkih bisera i sl.). Kad bi sutra ujutro Hrvatska bila primljena u punopravno članstvo Unije, bila bi njezina najslabije razvijena članica, i kao takva dodatni trošak za briselski proračun, nešto slično Kosovu u SFRJ. Ovakva, izvan formalnog sustava Unije, Hrvatska je - iz interesnog rakursa velikih europskih banaka i kompanija - de facto osvojena zemlja, ali prema kojoj Unija nema nikakvih fiskalnih obveza.

U tim će okolnostima u idućim mjesecima i godinama dodatno jačati uvoz nad izvozom, privatizacijska preuzimanja nad izravnim greenfield investicijama te ponovno rasti nezaposlenost i vanjska zaduženost, uz još nerazumnije socijalno raslojavanje i nesputanu političku zbrku. Sve to će na kraju priče olakšati umrežavanje Hrvatske u regiju zapadnog Balkana, u koju je EU i službeno smješta već više od pet godina (jer, novi gospodari zapadnog Balkana, regionalnom privatizacijom i protektoratima, postaju nekolicina velikih EU-kompanija i banaka).