Stiglo je vrijeme da se Hrvatska vrati u BiH. Naizgled heretička tvrdnja, dakako, ali političke su se okolnosti vrtoglavo promijenile. Hrvatska se, ponajprije, čini nepovratno promijenjenom nabolje: otvorivši pregovore o punopravnom članstvu, priznala je to i sama EU. Ali još je važnije da se mijenjaju i oni što su donedavna predvodili retrogradni hrvatski hod unatrag: prvi je to učinio sam premijer Ivo Sanader, uzrokovavši time nevjerojatne promjene u najvećemu dijelu desnoga (ne)vladinog zdruga. Tako će, primjerice, HVIDR-a, braniteljska udruga koja je još do pred koju godinu prijetila rušenjem vlasti zbog Haaga, uskoro u Zagrebu, u suradnji s vladom i veleposlanstvom SAD-a, organizirati međunarodni skup o Haškome sudu s naslovom - »Dijalogom do razumijevanja«. »Smatramo da otvaranje civilizirane i tolerantne rasprave o prijepornim pitanjima predstavlja opći društveni interes«, stoji u HVIDR-inu pozivu na konferenciju. Takav obrat u načinu uistinu zavređuje bezrezervnu pohvalu, jer govori o dubinskoj promjeni društvene klime u Hrvatskoj. Zemlja, dakle, i kao politički sustav, i kao cjelovito društvo, postaje vjerodostojnim domom onome što smatramo europskim i civiliziranim.

U BiH se, međutim, ne događa ništa slično, i ne treba podsjećati da je za to u dobroj mjeri odgovorna hrvatska vlast devedesetih. HDZ BiH, primjerice, ovih dana opet zahtijeva treći entitet. Uoči desete obljetnice Daytonskog sporazuma i ustavnih promjena koje bi trebale oživjeti umrtvljenu zemlju i društvo, stranka koja je i danas kopija najrigidnije varijante Tuđmanova HDZ-a, iznova, po »špranci« iz 1993., očijuka s nasljednicom Karadžićeva SDS-a na podjeli BiH, tvrdeći kako samo predlaže funkcionalniji ustroj zemlje. Pa njezin predsjednik, Dragan Čović, kaže ovako u nedavnom intervjuu: »Ako ostane RS, apsolutno ćemo inzistirati na trećem entitetu. Duboko sam uvjeren da ta tri entiteta moraju imati izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast«. Koji dan kasnije, Čoviću odgovara jaran iz SDS-a, član predsjedništva BiH Borislav Paravac, moralno vjerojatno najbjedniji političar današnje Europe: »Nemam ništa protiv trećeg entiteta«. I tako se, naočigled ravnodušna svijeta, obnavlja zloslutni savez, koji je BiH gotovo koštao opstanka.

To je, međutim, apstraktna, i stoga manje opasna, obnovljena želja za podjelom BiH. Jedna druga, naizgled manje važna, a zapravo mnogo opasnija i duboko zla, djeluje već dugo: etnički podijeljene škole u Federaciji BiH (u Republici Srpskoj ih, dakako, nema, ali ondje je još i gore: sva djeca uče sve na srpskom!). HDZ BiH, naime, i lokalni ogranci unutar sebe podijeljene SDA proteklih su tjedana u nekim dvonacionalnim mjestima u BiH formalizirali činjenicu etnički podijeljenih škola, pa će se hrvatska i bošnjačka djeca i ubuduće školovati bez ikakva međusobnog dodira! Riječ je o nevjerojatnom kršenju elementarnih civilizacijskih standarda, pretvaranju BiH školstva u jedinstven primjer etničkoga apartheida u Europi na pragu 21. stoljeća, a tamošnje djece u žrtve divljačke politike djelatne etničke mržnje. I sve to u režiji HDZ-a BiH, danas zaboravljenoga čeda zagrebačke politike devedesetih.

Sve to, međutim, Hrvatska već dugo ne želi gledati, opijena hormonom sreće već na početku dugoga briselskog maratona. Ali Hrvatska tu trku niti može, niti smije istrčati sama: niti će joj Bruxelles dopustiti, niti - što je važnije - ona na to ima moralnoga prava. Sada, kad postaje sve vjerodostojnija, Hrvatska je dužna pomoći BiH, i to na Sanaderu najlakši mogući način: utječući na HDZ BiH da konačno odustane od etnicističke politike podjele i apartheida.

Rekne li sad netko da Sanader nema mehanizama utjecaja na HDZ BiH, valja ga samo podsjetiti na onu nečasnu epizodu oko hrvatskih predsjedničkih izbora, kada su za Sanaderovu kandidatkinju glasali i hercegovački mrtvi. Misli li tko da su te utvare na biračka mjesta vodili članovi biračkih odbora odanih SDA? Ili SDP-u BiH? Ili su to ipak, s uspomenama na dobra stara vremena, bili lokalni ćate HDZ-a BiH? E pa ako je tako lako postigao da se sramotno krši hrvatska izborna procedura, Sanader zasigurno može i to da se jedina relevantna hrvatska stranka u BiH, poput njezinoga uzora iz Zagreba, napokon pretvori u istinskoga europskog igrača. I nije taj zahtjev nikakav kapric: vitalni je to interes građana BiH i Hrvatske, ali i cijele regije.