Bolje je ne misliti o tome što bi bilo da nismo sada otvorili pregovore s Unijom. Unija je jako komplicirana organizacija. Ona je prekomplicirana da je oni koji nisu eksperti shvate. Komplicirana je na način na koji je nerazumljiva kvantna fizika svima koji nisu kvantni fizičari. To je, ujedno, njezina najveća slabost, vrlo je teško objasniti o čemu se radi. Sve ostale tvorevine lagane su shvatiti, bile one države, ili organizacije, poput UN-a. Da bi se razumjelo što Unija znači i kako funkcionira, treba uistinu vrlo dobro poznavati materiju.

Unija se razvijala tako da se prvo okupilo šest država, poslije dvanaest, onda petnaest, a sad ih, nakon velikog proširenja, ima dvadeset i pet. U svim tim krugovima proširenja, nacionalne države gledale su kako da izvuku što veću korist od svog pridruženja organizaciji, a organizacija kako da izvuče što veću korist od njih. U otvorenom, jasnom sukobu interesa, oslonili su se na kompromis. Ti kompromisi stavljeni na papir, namjerno su pomalo magloviti, nejasni. To se radilo stoga da se ostavi manevarski prostor i jednoj i drugoj strani.

Unija, sastavljena od tih ugovora na kojima počiva, labavo je povezana, pliva, ti konstruktivni dijelovi stalno se miču na sve strane. Vidimo, pokušaj da se nešto čvršće načini - ustavni ugovor - propao je. No, postoji nešto što je jako čvrsto i što, i u vremenima krize, omogućava funkcioniranje Unije. To je acquis communitaire, odnosno zajedničko europsko zakonodavstvo. To je pravna tečevina pedesetak godina Unije. Acquis omogućava ne samo trgovinu, nego i komunikaciju. Šesti, osmi, sedamnaesti službenik u hijerarhiji, u bilo kojem ministarstvu 25-orice, može relevantno komunicirati s bilo kojim svojim europskim parnjakom - svi će znati o čemu se radi i svi će jasno znati svoje kompetencije. Dakle, u svim tim zemljama, u EU-u, državna uprava sređena je kao švicarski sat. (Usput, i Švicarska i Norveška poravnale su se u tome s EU-om, ali potiho).

Acquis, podijeljen u 35 poglavlja, prenosi se u zemlju kandidata preko pregovora. Nema tu mnogo pregovaranja u klasičnom smislu riječi, nego je bit u tome da se acquis što bezbolnije i brže ugradi u Hrvatsku, da ga Hrvatska što bezbolnije i brže upije. Može biti filozofiranja, ali svako je filozofiranje odgađanje činjenice da će se acquis na kraju morati primijeniti. U našim medijima navodi se slučaj Malte, koja je izborila 70 posto izuzetaka od acquisa u toku pregovora. Točno, ali Malta je po površini veličine Brača, to je majušna zemljica, majušna ekonomijica, divu kao što je Unija nije bilo ništa dati ustupke Malti.

Naprotiv, jednoj Poljskoj mnogo su teže davali ustupke tokom pregovora, ali, opet, Poljska je imala i ima mnogo veću političku težinu. Uostalom, Hrvatska će tokom pregovora biti u drugačijoj situaciji nego zemlje koje su dosada bile u procesu, zato jer je malo što, nakon zadnjeg kruga proširenja, ostalo nedefinirano. Hrvatska ima totalno jasan plan puta, a s europske strane vrlo dobro obrazovane stručnjake koji imaju u nogama nedavno otrčano proširenje. Manevarski prostor Hrvatske nije velik, što ne znači da se ipak ne mogu izboriti neke pogodnosti - ali ne treba sanjati o nekim velikim uspjesima u tom pogledu.

U pregovorima moramo imati pred očima strateški cilj - to je ulazak u Uniju što prije, jer samo ako smo s one strane zida, ako se prebacimo, možemo nešto odlučivati, inatiti se, duriti, mijenjati, tražiti kompromise. S ove strane smo slabi, a kad je itko tko je slab, u privatnom životu kao i politici, postavljao uvjete onome tko je jak? Uostalom, kako pregovori budu napredovali - a to znači, kako se bude uvodio acquis - Hrvatska će postajati sve sređenija. Jedna usputna, ali velika korist (doduše, kako za koga), bit će smanjenje mogućnosti za korupciju.

Bugarska i pogotovo Rumunjska stvarno još jako pate od svog teškog naslijeđa, ali pregovori su ih tako unaprijedili da te zemlje već sada nisu za prepoznati. Napredak za Hrvatsku bit će još mnogo veći, možda ćemo, za desetak godina, opet moći dostići Sloveniju, a ostanemo li izvan europskog sustava to nikada ne bismo uspjeli. Veliki izazov, kako se to ovdje u Uniji kaže, a problem, kako se to veli kod nas, bit će sređivanje naše državne uprave, drugim riječim države, u onome što operativno čini državu, a to su ministarstva i razni uredi. Oni su, naime, ti, koji će trebati upiti acquis, prestrojiti se, početi se ponašati i djelovati kao bilo koje europsko ministarstvo, ured, agencija. Može li itko tko ima zdravog razuma biti protiv toga?