Tvrdnja Petračeva odvjetnika kako njegov klijent nema nikakve veze s Gotovinom je zasigurno točna. Od kako je postalo jasno da se Gotovinina haaška optužnica ne može ukinuti, haaški bjegunac je prekinuo svaku komunikaciju sa svojim tajnim i javnim obožavateljima u Hrvatskoj. Prema POA-inim saznanjima, kontaktira isključivo s jednim članom svoga braniteljskog tima

Hrvoje Petrač optužen je za otmicu sina Vladimira Zagorca početkom 2004. Među moguće jatake Ante Gotovine uvršten je, naprotiv, tijekom 2003. kad još nije bilo ni britanskog non-papera, ni Akcijskog plana hrvatske Vlade o suradnji s Haaškim tribunalom. Usto, u Akcijskom planu Hrvoje Petrač nije ni spomenut. Dokazujući da je dosegnula europski standard pravosudne etike i efikasnosti, aktualna vlada tim se dokumentom obvezala na ofenzivu protiv organiziranog kriminala koji je dugoročno spojen s političkom sljedbom i zaštitnicima haaških bjegunaca.

Teorija Petračevih branitelja je poznata: slučaj otmice Zagorčeva sina sudska je montaža kojom ovdašnji državni vrh iskazuje revnost u lovu na Gotovinu i njegove jatake. U to ime Grčkoj je priložen poznati britanski non-paper: u veljači 2005. Britanci kratkim dopisom sugeriraju hrvatskim kolegama da u detektiranju Gotovininih zaštinika primijene neke od grubljih tehnika špijunsko-policijskog zanata.

- Osim britanskog non-papera, grčkim vlastima priložili smo javnu izjavu premijera Sanadera da je zahtjev za Petračevim uhićenjem dio provedbe Akcijskog plana. Zatim, prilažemo pismo Stjepana Mesića, Ive Sanadera i Vladimira Šeksa predsjedniku Europske komisije u kojem se Petrač navodi kao Gotovinin pomagač. Dali smo i neke druge izjave, intervjue i novinske tekstove u kojima se naš klijent dovodi u vezu s Gotovinom i Haagom — kaže za Slobodnu Dalmaciju Ljubo Pavasović, jedan od Petračevih odvjetnika.

I doista, u britanskom non-paperu Petrač je izrijekom označen kao osoba koja bi, pritisnuta krajnjom nuždom, možda mogla poslužiti kao putokaz prema Gotovininu skrovištu. No, prema upozorenjima domaćih znalaca, nije riječ o službenoj diplomatskoj komunikaciji. Slični dokumenti stizali su u Hrvatsku i prije Petračeve optužnice za otmicu maloljetnog Zagorca. Primjerice, u listopadu 2003. sama haaška tužiteljica Carla del Ponte u jednom od svojih non-papera nabrojila je ključne točke opstrukcije hrvatsko-haaške suradnje, apostrofirajući čak Franju Tureka, tadašnjeg ravnatelja POA-e. U to predizborno doba vrlo je uočljivo promijenio špijunske prioritete. Od 2000. bio je tvorac teze da je Gotovina sama jezgra organiziranog kriminala. Ali u očekivanju pobjede HDZ-a i zamrzavanja hrvatsko-haaške suradnje, počeo je prikupljati špijunsku građu o Gotovini kao žrtvi nacionalne izdaje.

Ipak, osvajanjem vlasti, Ivo Sanader nadovezao se na prethodnu političku strategiju, pa su tako nastavljene zatečene istražne operacije Državnog odvjetništva, MUP-a i osobito POA-e. Premda je Turek smijenjen s ravnateljske dužnosti, krenulo se od njegove izvorne tvrdnje iz 2001. da je Ante Gotovina još za Domovinskog rata stvorio kriminalnu "ćeliju" u bazi u Šepurinama. U Turekovim tajnim izvješćima, bilo je imenovano na desetke bivših legionara koji su, navodno, pod patronatom sadašnjeg bjegunca sudjelovali u švercu droge i oružja.

Ali prvi presudni moment dogodio se u ljeto 2003. s Gotovininim intervjuom u tjedniku Nacional. Tek tada je uočeno da između haaškog bjegunca i Hrvoja Petrača postoji vrlo indikativna personalna poveznica. Zove se Željko Dilber. U ratno doba bio je povjerljiv Gotovinin suradnik, da bi u mirnodopskim uvjetima postao direktor zadarske ispostave Petračeva Atlas-osiguranja. Ispitujući Dilberovo kretanje, otkriveno je da je u lipnju 2003. putovao u Francusku. S druge strane, obavještajna analitika izvela je zaključak da je Francuska ujedno zemlja iz koje se Gotovina obratio hrvatskoj javnosti, a njegove riječi prošle su vrlo radikalnu redakturu pravnika u službi njegove obrane i zaštite. Navodno, rečenice koje su Gotovini stavljene u usta nipošto nisu kompatibilne s njegovim vokabularom, a kamoli s poznavanjem pravne situacije Haaškoga tribunala.

Drugi krak priče nastao je u rekonstrukciji tokova novca, Petračeve uloge u poduzeću AGM, koje je likvidirano prije dvije godine, zatim inkorporirano u jednu od njegovih tvrtki koja se navezala na off-shore kompanije. Doduše, trag nije odveo daleko, ali se uzgred shvatilo da hrvatski tajkun ima poduzeća u Izraelu i moćne pokrovitelje u Mossadu, s kojima je tijekom rata svojedobno obavljao trgovačke transakcije oko oružja u dosluhu sa samim Uredom predsjednika i MORH-om u kojem je Gotovina, tada aktivni general i politički ljubimac, imao silni utjecaj.

Utoliko je otmica Zagorčeva sina, što se sadašnje POA-e tiče, otvorila tek novu perspektivu jatačko-kriminalne organizacije koja, po pretpostavci, prikriva Gotovinin bijeg. Prema svjedočenju žrtve, mladog Tomislava Zagorca, u njegovu otmicu bili su umiješani ljudi kojima nije vidio lica, ali je jasno čuo njihovu beogradsku "ekavicu". U Beogradu se skrivao Ico Mateković, označen kao šef operativnog otmičarskog tima pod patronatom Hrvoja Petrača. A sve to skupa, navodno, ima veze s jednim Hercegovcem, također Petračevim i Dilberovim povremenim poslovnim partnerom. Isti Hercegovac veliki je prijatelj Ljubiše Buhe Čume, lidera tzv. surčinskog klana koji je, kako su čak i mediji izvještavali, otmičaru Matekoviću neko vrijeme u Srbiji pružao utočište.

Iz Zadra su neprestano stizale vijesti kako su lokalne tvrtke prisiljene na povremene donacije u korist bjegunca i njegove obitelji. Tijekom 2003. u akciju prikupljanja novca, kako je stajalo u tajnim izvješćima, sudjelovala je gotovo cijela garnitura zadarskog HDZ-a, podgrijavajući politički mit o haaškom bjeguncu kao simbolu nacionalnog otpora tuđinskoj haaškoj sili.