Što je danas, 15-ak godina nakon što je jedan od strateških ciljeva novog razvoja zemlje glasio: »Hrvatski novac u hrvatskom džepu!«, ostalo od te - u površnoj percepciji mnogih hrvatskih građana još živahne i kao ostvarene - parole?

Prema zadnjem istraživanju Bank Austria Creditanstalta o promjenama i stanju bankarskog sektora u zemljama srednje, južne i istočne Europe (koje donosi »Privredni vjesnik« u sklopu svoje najnovije rang-ljestvice banaka na kraju prvog polugodišta 2005. i briljantne analize trendova u ovdašnjem bankarstvu), u metaforičnom je hrvatskom džepu još samo devet posto hrvatskoga novca (i kuna i deviza). Točnije, čak 91 posto bankarskog potencijala nalazi se u većinskom posjedu velikih EU-banaka, s tim što njih samo pet vlada s tri četvrtine toga potencijala (u kojem lavovski dio ima nacionalna štednja).

I dok na gospodarski razvoj, investicije, privatizaciju, potrošnju pa u konačnici i na ukupnu politiku i vodeće političare u Hrvatskoj danas de facto najsnažniji utjecaj imaju vlasničke i menadžerske vrhuške talijansko-njemačkih grupacija UniCredito i Intesa te njemačko-austrijskih grupacija HVB, Erste i Raiffeisenbank, na prostoru 17 zemalja tranzicijske Evrope (u istraživanju Bank Austrije nema Albanije, Makedonije, Moldavije i Bjelorusije te kavkaskih zemalja) najveću moć iskazuju četiri koje vladaju Hrvatskom - HVB, Erste, Raiffeisen i UniCredito, u društvu s petom, belgijskom grupacijom KBC.

Među 17 analiziranih tranzicijskih zemalja, većinu bankarskog potencijala u domaćem vlasništvu još imaju samo Rusija i Ukrajina (čak po 92 posto) te Slovenija i Srbija (po 62 posto). Sve ostale su, poput Hrvatske, svoj bankarski sustav prodale ili, točnije, predale nekolicini velikih EU-banaka. Tako tih velikih pet, koje vladaju cjelinom tranzicijske Europe, u Estoniji upravljaju s 98 posto bankarskoga potencijala, u Litvi sa 79 posto te u Hrvatskoj sa 74 posto, a u ostalima u rasponu od 50 do 70 posto.

Da pojednostavimo ovu priču, možemo razmjere tog neobičnog, ali povijesnog podčinjavanja srednje, južne i istočne Europe vodećim financijskim središtima »stare« Europe u hrvatskom slučaju ilustrirati ocjenom da je danas čelni meštar UniCredita Profumo u Hrvatskoj moćniji od premijera Sanadera. Dođe li dogodine do najavljenog UniCreditova preuzimanja HVB-a, tada će na hrvatskome bankarskom prostoru UniCredito imati izravnu moć na više od 35 posto aktive te usput - budući da je slične udjele već osvojio u većini balkanskih zemalja - prerasti u stvarnog lidera zapadnog Balkana, a ne samo Hrvatske!

Dobro je, međutim, prisjetiti se i danas, kada se u Zagrebu na trodnevnom summitu okupljaju predsjednici 17 država srednje, južne i istočne Europe, među kojima i lideri Njemačke, Austrije i Italije, da je odluka o predaji hrvatskog bankarskog sustava u većinsko vlasništvo nekolicine velikih EU-banaka donesena još u Tuđmanovoj eri, uoči zdravom razumu teško objašnjivoj prodaji Privredne banke Zagreb (koja je prethodno potpuno sanirana o državnom trošku, da bi, kao najveća – pokazale su godine koje su slijedile – bila prodana po vrlo popularnoj cijeni), kao i Zagrebačke banke (koja je, poput Ljubljanske, mogla dobro poslovati i bez većinskih stranih vlasnika). Kroz Račanov mandat se - osim revolucionarnom kontrom, odnosno stvarnom revizijom, poništenjem pretvorbe i privatizacije te nacionalizacijom tih banaka - ništa više nije moglo učiniti »sitnim vezom«. Tako je Sanader danas hrvatski premijer na čiju lisnicu presudan utjecaj ima nekolicina u domaćoj javnosti potpuno nepoznatih europskih financijskih magnata.

Stoga od okupljanja 17 šefova država srednje, južne i istočne Evrope u Zagrebu, koje je za Hrvatsku i njezina predsjednika Mesića vrlo značajan politički događaj, ne treba očekivati značajnije ekonomske koristi, jer neće biti stvarnih gospodara te srednje, južne i istočne Europe - vrhuški pet velikih EU-banaka, koji bi javno rekli »kako dovršiti proces europskih integracija« i »kakav je socijalno-ekonomski model primjeren ujedinjenoj Europi« (što su dvije, odlično zamišljene, ali beznadne teme ovog skupa).