Rečena teza jedan je od najčešćih strahova od uvođenja kapitalizma u Lijepu našu, a u posljednje se vrijeme i pojačava, "jer kad uđemo u EU, stranci će nahrupiti i kupiti sve što je preostalo". Zaključak je obično kako bi nam bilo puno bolje da smo na vrijeme podigli barikade stranim ulagačima i sami uživali profitne plodove svojih poduzeća i banaka, "jer naši ljudi nisu ništa manje sposobni od stranaca, dapače!"

Lijepo zvuči. Problem je jedino u tome što su rečene lametacije i zaključak rezultat naknadne pameti, samozavaravanja i potpunog ignoriranja fakata. Što dakle govore činjenice? Kažu, primjerice, da su sve velike banke bile u hrvatskom vlasništvu. I da nisu brale profite, nego goleme gubitke, poput PBZ-a, Splitske banke, Riječke, Slavonske, Dubrovačke ..., pa su porezni obveznici (čitaj: svi mi) morali izdvojiti milijarde kuna za njihove sanacije. A vodili su ih naši ljudi. Duboko u minuse, iako su kamate na kredite bile daleko deblje od onih kojima nas danas "gule" stranci. Zašto?

Uglavnom zato što su naši "sposobni" menadžeri potpuno ignorirali bankarsku struku. Pa su naš novac, povjeren im na štednju i oplođivanje, plasirali u kredite poduzećima i pojedincima bez rejtinga i jamstava, ali s dobrim političkim, prijateljskim, rodijačkim i inim vezama. Pa se ti krediti nisu vraćali. Pa su banke padale u gubitke. Pa smo svi mi te gubitke plaćali sanirajući banke. Čiji su se menadžeri u par godina mandata potkožili za tri generacije. I nikada ni za što nisu odgovarali.

Ali, eto, njima smo skloni sve to oprostiti. Naš je to svijet. Čak bismo ih vratili u fotelje. Samo da maknemo te bahate strance. A što su nam, zapravo, stranci "skrivili"? Kupili su banke i time smanjili troškove njihove sanacije. Potom su u njih uveli pravila bankarskog poslovanja koja vrijede u svim uređenim tržišnim privredama — da se s tuđim novcem postupa maksimalno odgovorno (jer banke ulažu novac svojih komitenata), pa se svaki plasirani kredit dobro osigurava, a svaki klijent koji ga uzima za poslovne svrhe bonitetno provjerava. Ništa političke veze, ništa rodijaci, ništa prijatelji — samo gola struka. Otuda dobro poslovanje i otuda profit.

Da su na jednak način radili naši menadžeri dok su banke bile u domaćem vlasništvu, profit bi također bio rezultat. Ali nisu radili! Ne zbog manjka pameti, pa ni sposobnosti, nego zbog viška političkog i mentalnog okružja koje je umrežavanje cijelog društva vezama i dilovima svake vrste pretpostavljalo profesionalnosti, a inzistiranje na struci bila je sigurna viza za smjenu konkretnog "pametnjakovića". Stranci su nam, dakle, trebali zbog nas samih. Oni su donijeli kulturu biznisa, profesionalnost, poslovnu efikasnost i imunost na veze. Donijeli su aksiome uspješnog poslovanja u tržišnoj privredi.

Slična priča zbila se i u mnogim privrednim tvrtkama. Naši domaći ljudi, našim domaćim "poduzetničkim" vještinama upokojili su nebrojena poduzeća tijekom privatizacije i rijeke naših ljudi poslali na burze rada. Naši — našima. Istodobno, tvrtke koje su kupili strani vlasnici modernizirane su i tržišno preustrojene, poput Tesle Ericssona, Dalmacijacementa, Končara, a one koje su stranci sami osnovali uglavnom uspješno rade i plaćaju radnike znatno bolje od domaćih. Statistika kaže 28 posto bolje.

No stvar je zapravo u tome da danas više nego ikad prije kapital nema domovinu. Postoje samo dobre tvrtke, koje se šire globusom i postaju mutinacionalne u uspjehu za svoje dioničare i zasposlenike, i loše koje propadaju ili bivaju kupljene: njemačke od američkih, američke od japanskih, britanske od arapskih i tako unedogled. Svijet jednostavno postaje jedinstven gospodarski prostor.