EKSKLUZIVNO Dvojica Hrvata partizana – Ivica Križanec i Ivo Tadić zvani Barešić, obojica iz okolice Viteza – svjedoče kako su u odredu smrti sudjelovali u strijeljanju hrvatskih zarobljenika u okolici Maribora

Među tom skupinom partizana bila su i dvojica Hrvata iz srednje Bosne, iz Viteza, Ivica Križanac i Ivo Tadić zvani Barešić, mladići koji su svoj ratni put u Drugom svjetskom ratu započeli kao pripadnici Druge bojne 11. ustaškog stajećeg zdruga u Zenici, kod satnika Kuraje, a na kraju rata poslije zarobljavanja i prerušavanja u domobrane završili kao partizani, pripadnici 6. proleterske brigade 17. divizije, koja je imala zadatak obračunati se sa zarobljenim neprijateljem na putu od Bleiburga do Hrvatske.

Njihova je kalvarija u partizanskoj odori doživjela vrhunac kada je partizanska postrojba, članovi koje su bili, poslana da strijelja zarobljene hrvatske vojnike i civile.

Nakon akcije čišćenja, dovezeni su u Maribor te smješteni u veliku zgradu, a sutradan su u rano jutro kamionima odvezeni izvan Maribora prema Celju te su se našli u crnogoričnoj šumi. Stigavši na čistinu, ugledali su ispred sebe protutenkovski rov. Koliko je bio dug, nisu mogli procijeniti. Postrojeni su pokraj njega, a onda su ugledali rov dubok i širok otprilike pet metara, koji je već dobrano bio popunjen leševima hrvatskih zarobljenika.

Po dvojica bi partizana iz kamiona prihvaćala red po red nesretnih ljudi tako što bi jedan držao za rame jednog krajnjeg zarobljenika, a drugog krajnjeg, također za rame, držao bi drugi partizan. To je radio i Tadić. Druga dvojica partizana su, jedan s jedne, a drugi s druge strane, držali puške na gotovs kako netko od tih ljudi, koji su gledali u ubijene ispred sebe, ne bi pobjegao. Radio je to i Križanac.

– Potom su vezani dovođeni na rub kanala, a trojica partizana, s pištoljima u rukama, podupirući s leđa nogom svatko svoju žrtvu da ne bi pala natrag, pucali žrtvama u zatiljak, a ljudi su, onako svezani, zajedno padali u kanal. Zatim bi na isto mjesto bila dovedena sljedeća trojka, sve dok se kamion ne bi ispraznio. Prazni su se kamioni vraćali, a drugi su već stizali, puni zarobljenika. Ubijalo se na taj način bez prestanka četiri dana, od zore do mraka – ističu dvojica svjedoka partizana.

Tadić je bio otpušten kući 1. listopada 1947. godine, a Križanac je kao partizanski skojevac bio određen za školovanje u Rusiji. Kako to nije želio, glumio je da je obolio od živčane bolesti te je, padajući u trans, izvikivao: “Naprijed Šesta proteleterska ...!” Otpušten je kući 22. studenoga 1945. godine. Zanimljiv je ratni put dvojice Hrvata i njihovo novačenje u partizanima. Oni su detaljno od jeseni 1944., kada su postali pripadnici Druge bojne 11. ustaškog stajećeg zdruga u Zenici, pa sve do zarobljavanja od partizana kod Dravograda polovicom 1945. i kasnije, detaljno su opisali svoj ratni put, osobito onaj dio kad su 15. svibnja 1945. postali partizani i što su sve radili u uniformi vojske koja se našla na pobjedničkoj strani.

Neposredno nakon zarobljavanja od strane partizana obavljeno je razvrstavanje zarobljenika - na jednu stranu ustaše, a na drugu domobrani. Prema savjetu starijih prijatelja, kako su se već ranije preobukli u domobranske uniforme, Tadić i Križanac priključili su se skupini domobrana. Tadić i Križanac kao zarobljenici dobrovoljno su se pridružili partizanima jer su, kako kažu, vidjeli da oni koji to nisu željeli završavaju na stratištu zajedno sa zarobljenim ustašama. Tako su iz kolone smrti došli u odred smrti.

Ivica Križanec rođen je 1927. u okolici Viteza, kao i tri godine mlađi Ivo Tadić zvan Barešić. Oni su se sami javili autoru ovog teksta, ne želeći u grob odnijeti istinu o onome što se događalo s Hrvatima koji su nakon zarobljavanja na Bleiburškom polju u kolonama smrti na Križnom putu vraćani u Hrvatsku i BiH. Sudbina je htjela da ta dvojica, tada golobradih mladića, od kojih je jednom bilo 15, a drugom 18 godina, od pripadnika ustaške vojske postanu partizani. Spašavajući život, postali su pripadnici partizanske jedinice koja je u okolici Maribora bila zadužena za strijeljanja.

Kad su odjenuli partizansku uniformu, Križanac i Tadić odmah su poslani u Sloveniju, gdje je njihova jedinica provodila čišćenje od neprijatelja. U svom prvom zadatku Križanac je lakše ranjen, ali se brzo opravio te je s ostalima prebačen u Maribor. Njihova je jedinica kamionima prebačena u okolicu Maribora, a na putu između toga grada i Celja imali su “vatreno krštenje” – u strijeljanju zarobljenika. Oni, kao i mnogi drugi koji su regrutirani iz domobrana, bili su pod stalnim nadzorom te sumnjom komesara koji su promatrali njihovo ponašanje te jesu li lojalni novoj vojsci.

Dok je jedna partizanka strijeljala hrvatske zarobljenike, Križanac je čuo kako je vodniku pokraj sebe dobacila: “Ovo je tisuću trideseti kojeg sam strijeljala!” Vodnik joj je uzvratio: “To je malo. Ja sam prešao dvije tisuće!”

Ni poslije toga krvavog pira Tadić nije bio otpušten kući, nego je prebačen na granicu prema Italiji, gdje je proveo 40 dana i noći pod punom ratnom spremom, ne presvlačeći se niti izuvajući cipele, ne umivajući se, jer se svakog trenutka otamo očekivao napad na Jugoslaviju. Napad su, kako je nekim graničarima rečeno, zaustavili Englezi.