Ivica Račan, šef SDP-a, zatekao se prošlog tjedna u neočekivanim neprilikama. Tek što su zaboravljena otkrića o Račanovom spornom sporazumu s bivšim slovenskim premijerom Janezom Drnovšekom, koji još smeta u rješavanju graničnih pitanja, u Saboru su se djelomice razotkrile navodne obavještajne igre što su se zbivale pod skutima njegove vlade. Nezavisni saborski zastupnik Slaven Letica dobio je, naime, pismenu potvrdu Vijeća za civilni nadzor tajnih službi kako postoji »opravdana sumnja« da je Protuobavještajna agencija kršila njegova ljudska prava i slobode u vrijeme kad je na čelu te službe bio Franjo Turek, a na čelu Vlade Račan.

Letica je još u veljači od Vijeća tražio istragu o kršenju svojih ljudskih prava u razdoblju Račanove koalicijske vlade, jer je imao indicija da je »obrađivan« zbog svojih javnih izjava i kontakata s određenim ljudima iz javnog života. Uz Leticu, tadašnji je SZUP, navodno, pratio djelatnosti cijelog niza političara koji su djelovali u opoziciji, poput Ive Sanadera i Vladimira Šeksa, te crkvenih velikodostojnika, kardinala Vinka Puljića, biskupa Mile Bogovića i Želimira Puljića, te karizmatičnog propovjednika velečasnog Zlatka Sudca. Na popisu uglednika čija su ljudska prava ugrožavana su i sportske zvijezde - Goran Ivanišević, Dino Rađa i Stojko Vranković.

Drugim riječima, tvrdi se da je Račanova koalicijska vlast pratila, prisluškivala i obrađivala niz poznatih jer su iskazivali svoja politička stajališta. Razlozi koji su sigurnosne službe naveli na bavljenje tako širokim krugom javnih osoba su u kontaktima koje su one imale s umirovljenim generalima, ili u podršci generalu Mirku Norcu. Naravno, najodgovorniji za još jedan skandal s tajnim službama, Ivica Račan i Franjo Turek, ne prihvaćaju odgovornost za kršenja ljudskih prava niza uglednika i javnih djelatnika, u čemu ih podržavaju i drugi tad važni sudionici vlasti, bivši predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, ondašnji potpredsjednik vlade Goran Granić i SDP-ov ministar policije Šime Lučin. Svaki ima svoju verziju nadzora o kojem se govori, ali nitko ne poriče da se on dogodio.

Račan kaže da uopće nije čitao izvješća koja mu je SZUP redovno slao. Takvu nevjerojatnu neodgovornost priznao je, samoinicijativno, i Tomčić, u čiji su saborski kabinet također dostavljana izvješća tajnih službi. Turek, kojem ovo nije prvi obavještajni skandal u kojem sudjeluje, kaže da je sve bilo po zakonu te da osobe o kojima je riječ nisu prisluškivane i praćene, nego da su agenti samo zabilježili njihove susrete i razgovore u sklopu neke »sigurnosne pojave«. Kako su to mogli zabilježiti ako ih nisu pratili, ne objašnjava.

Jesu li tajne službe u ovom slučaju prekršile propise mogla bi otkriti tek saborska istraga ako do nje dođe nakon što problem, ubrzo, raspravi Odbor za nacionalnu sigurnost. Podaci koji su dospjeli u javnost pokazuju upitnim način na koji su Račan i njegovi koalicijski partneri nadzirali rad SZUP-a, posebice ako se zna da to nije prva afera s tajnim službama iz vremena Račanove koalicije. Naime, SZUP je pratio i prisluškivao rad petorice zagrebačkih novinara u sklopu praćenja agenata haaškog tribunala i neke od njih je praktički optužio za rad protiv nacionalnih interesa. O tome je održana i »prezentacija« u Uredu predsjednika, Stjepana Mesića, na kojoj je, uz Tureka, glavna osoba bio Željko Bagić, tadašnji predsjednikov šef kabineta.

Načelno, otvaraju se teme zloporabe tajnih službi, mogućnosti njihova demokratskog nadzora te poštivanja ljudskih prava pojedinaca koji javno djeluju. Činjenica da smo opet svjedoci primjera policijske »obrade« svećenika, političara i sportaša, uz notorne novinarske žrtve u obavještajnim igrama, te priznanja najodgovornijih dužnosnika da nisu ni pratili što u ime očuvanja demokracije rade tajni agenti, navodi nas na zaključak da većina sudionika u tim zbivanjima nije bila dostojna posla što su ga obavljali. Praćenje i(li) »obrada« javnih djelatnika, čija se stajališta i namjere ionako mogu pročitati u novinama, svakako bacaju sumnju na profesionalne sposobnosti tadašnjih prvih ljudi SZUP-a.

Ali, mnogo su veće razočaranje za političku javnost tadašnji vladini dužnosnici, na čelu sa samim Račanom, kojima je jedan od glavnih čimbenika političke platforme bio »raščišćavanje stanja u tajnim službama«. Koliko im je do toga bilo stalo pokazuju lakonske izjave da uopće nisu čitali izvješća u kojima piše što te službe rade. Odnosno, nisu imali pojma čime se tajne službe bave i to im nije neugodno priznati. Legitimni politički skupovi koje je tada organizirala opozicija danas se koriste kao opravdanje slabosti i nesposobnosti Račanove koalicije da načini ono što je prije siječnja 2000. obećavala. Jedno od tih obećanja bilo je demokratska reforma tajnih službi.

Zbog krupnih pogrešaka iz vremena svog premijerskog mandata Račan je danas, dakle, u neočekivanim neprilikama. Novu premijersku kandidaturu, koju je istaknuo više zbog unutarnjih odnosa u SDP-u a manje zbog stvarne želje da pod kraj karijere opet radi taj posao, polako miniraju pogreške koje je još prije nekoliko godina gurnuo pod tepih. Otkrije li se još neki promašaj Račanove vlade i njezinih službi, postat će razvidno kako duge godine u opoziciji ipak nisu iskoristili da bi se kvalitetno pripremili za obnašanje vlasti. Takva bi otkrića, naravno, mogla i produljiti njihov opozicijski status.

Slučaj Letice zakotrljao je očito novu raspravu o tajnim službama. Kada se prašina slegne, sigurno će ostati dovoljno tragova koji će ukazati na sve aktere još jednog nepotrebnog obavještajnog skandala.