Od egzaltiranog predvodnika masovke na splitskoj Rivi, kojoj je utamničeni general Mirko Norac bio tek prigodni transparent pod kojim se kuhala prezačinjena, neprobavljiva popara Račanovoj koaliciji, do kultiviranog, odmjerenog i ambicioznog, pače uvjerljivog političara nesumnjivog proevropskog timbra, Ivo Sanader je prošao relativno kratak i buran put. Na toj zanimljivoj životnoj dionici radikalnih mijena demonstrirao je izvanrednu sposobnost transformacije i spremnost na poteze visokoga političkog rizika, a što mu danas honoriraju i njegovi najveći kritičari. Otvaranje pristupnih pregovora Hrvatske s EU-om, na što je od početka premijerskog mandata strasno fiksiran kao na prvorazredan (nacionalni) cilj, neovisno o tomu koliko će trajati, trajno će obilježiti njegovu političku karijeru. U tom smislu dalo bi se ustvrditi da je Sanaderov proevropski angažman nesumnjivo na korist hrvatske, ali još više njegove političke budućnosti.

Aktualni je premijer, naime, u dobroj mjeri "oprao" kontroverzni životopis svojedobnog Tuđmanova niskokalibarskog pucača, sklonog oporim dosjetkama i jeftinom cinizmu, anakronom nacional-desničarenju i vehementnom lovu na "crvene vještice". Pohabano HDZ-ovsko odijelo vješto je zamijenio onim s (evropskim) potpisom, reformirajući stranku, ali prevalentno sebe. Jer, ako su njegovi stranački kolege i mogli nametnute im reforme prihvaćati s figom u džepu (poput Hebranga), premijeru, stalno izloženom kušnjama međunarodnih revizora, takvo što nije bilo dopušteno. Ponekad se stoga činilo da se u HDZ-u ne osjeća kao "svoj na svome", da je u nekoj vrsti političkog vakuuma koji ga sustavno cijedi i oduzima mu zamah. Unatoč tomu nije spekulirao s Gotovinom i prihvaćanjem imperativa "potpune suradnje s Haagom", odnosno njegova "lociranja, uhićenja i izručenja Tribunalu", jer je bio svjestan da je to conditio sine qua non hrvatskog priključenja Uniji, koje je odredio kao svoju povijesnu misiju. Gotovo je izvjesno da je potrošio sate u HDZ-ovim kružocima uvjeravajući ostrašćene Tuđmanove sljedbenike kako nije posrijedi nikakva izdaja nacionalnih interesa nego, naprotiv, investiranje u njih. A kada je na izborima 2003. blagoslovljen i biračkom "svetom vodicom", stekao je legitimitet koji mu ni Glavaševe regionalističke eskapade nisu više mogle oduzeti. Napokon, 4. listopada 2005. kao kruna njegove bjelosvjetske kampanje stiže i formalni početak pregovora s EU-om.

Koliko se s razlogom može reći da Hrvatska u taj proces ulazi slaba, zbog očevidno niskoga gospodarskog rasta, visokog zaduženja, osiromašenih građana (trećina stanovništva je siromašna), sveprisutne korumpiranosti (po zadnjem istraživanju RH je na čak 70. mjestu, uz Egipat, Lesoto, Siriju... dok je primjerice Slovenija na 31. poziciji), razmahanog kriminala i tek započetih reformi, toliko Sanader u pregovore stupa jači no ikad. Najnovije ankete tu tezu potvrđuju, jer HDZ kojemu je na čelu trenutačno ubire veći profit od pregovora, nego eurofili. Doduše, raste potpora EU-u i u donedavno euroskeptičnoj Hrvatskoj, ali razmjerno manje nego povjerenje građana u HDZ (čak 36 posto!). Sanaderu nije nužno uhvatiti se za botun svaki put kad u Banskim dvorima ugleda "kućnog" dimnjačara Zorana Prpića. Bit će dovoljno da se s jednakom strašću, nakon akcijskog plana za EU, lati složenijeg i neugodnijeg plana unutrašnjeg pospremanja države. Hrvatskom pregovaračkom timu, pak, možda će Prpić biti i više od metaforičkog uresa na kolektivnoj fotografiji za povijesni album... Iako, struktura reprezentativne pregovaračke postave, u kojoj znakovito dominiraju žene, imponira preferencijom kvalitete, stručnosti i znanja u odnosu na stranačke referencije.

Kolinda Grabar-Kitarović i Vladimir Drobnjak predvode respektabilan tim koji s razlogom ulijeva optimizam, ne samo Sanaderu, nego i neutralnom promatraču. Evidentno je da premijer i nadalje "evropsku investiciju" drži ključnom točkom nacionalne preobrazbe, računajući da će se ona u svim segmentima reflektirati i na unutrašnjem planu. No, ne zasuču li se ozbiljno rukavi u raščišćavanju mulja koji već predugo plavi hrvatsku kuću, talog će se početi nekontrolirano izlijevati i preko okvira za evropsku sliku Hrvatske. A tu Prpić ne pomaže. Tu jedino mogu biti učinkovite dosljedne reforme, od pravosuđa preko gospodarstva do obrazovanja i znanosti, potpuna promjena svijesti koja je godinama reproducirala negativnu selekciju kadrova u svim sektorima, a čije je neznanje, diletantizam i nesposobnost pokrivala politička pravovjernost. Hrvatskoj slijedi teška bitka s korupcijom, nekompetentnošću, lopovlukom, bezakonjem. A nju neće dobiti nemoralni, nestručni i sukobljeni sa zakonom.