Kronologija Drnovšekova zaokreta počela je izjavom da su dvije zemlje iscrpile mogućnosti bilateralnog rješavanja spora te da bi trebale poći pred »arbitražu ili međunarodno sudsko tijelo«. Hrvatska nema razloga ne pozdraviti te prijedloge, jer otvaraju mogućnost rješavanja međusobnih graničnih sporova pred trećim i u skladu s normama međunarodnog prava

Slovenski predsjednik Janez Drnovšek posljednjim je prijedlozima o načinu rješenja graničnih sporova s Hrvatskom, ako na njima ustraje, otvorio novo poglavlje u odnosima između dviju zemalja. Dosadašnju slovensku politiku, koja je ipak izbjegavala rješenje tog spora pred trećim, slovenski je predsjednik potpuno izokrenuo. Drnovšek sada predlaže upravo ono što su dosad uporno predlagali hrvatski stručnjaci za pravo mora, a nedavno je to isto u službenom prijedlogu Ljubljanu sugerirala i hrvatska vlada. Rješavanje tog problema pred međunarodnim pravosudnim tijelom.

Kronologija Drnovšekova zaokreta počela je prije nekoliko dana, kada se izjasnio da se problem međudržavne granice između Slovenije i Hrvatske riješi pred - neutralnom institucijom, što ne uključuje samo arbitražu. Slično je ponovio i tijekom nedavnog zagrebačkog summita, a što je zapravo time mislio najpodrobnije je objasnio u nedavnoj izjavi za slovenske medije. Kazao je doslovno da su dvije zemlje iscrpile mogućnosti bilateralnog rješavanja spora te da bi trebale poći pred »arbitražu ili međunarodno sudsko tijelo«.

To je prvi put da visoki slovenski dužnosnik ne isključuje mogućnost rješenja graničnih sporova s Hrvatskom pred međunarodnim pravosudnim tijelima. Razlika u odnosu na hrvatska stajališta je jedino u tome što bi osim morske granice, Drnovšek pred trećega iznio i barem sedam kilometara kopnene granice »prije izlaska na morsku obalu«. To nije nelogično, jer su se dvije državne komisije potkraj devedesetih suglasile o 663 od 670 kilometara kopnene granice. Sloveniji je bilo sporno upravo spomenutih sedam kilometara uz utok Dragonje odnosno njenog odvodnog kanala sv. Odorika u more. Iz Hrvatskog sabora nedavno je Sloveniji poručeno da naša zemlja nije protiv toga da i dio kopnene granice ide pred sud trećega.

No, u tom slučaju se isključe mogućnost odlaska, primjerice, na Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu. Ta institucija rješava samo sporove vezane uz more pa bi najlogičniji bio odlazak dviju država na Međunarodni sud u Haagu. Ta institucija ima bogato iskustvo sudovanja u sporovima između država vezanima i uz morsku i uz kopnenu granicu, a dodatni autoritet tom tijelu daje i činjenica da su pred njega izašle mnoge zemlje s dugom demokratskom tradicijom i, što nije nebitno, njegova je usluga besplatna. Uostalom, i preporuka je Europske komisije da njene članice svoje teritorijalne sporove rješavaju upravo na Međunarodnom sudu u Haagu.

Za razliku od tog tijela, kako je već tko zna koliko puta rečeno, rješenje graničnog spora arbitražom moglo bi trajati godinama. Trebali bi se najprije dogovoriti o predmetu arbitraže, o arbitrima, o načinu njihova plaćanja, o tome je li njihova odluka obvezujuća ili ne, i slično. Sudeći prema Drnovšekovoj posljednjoj inicijativi, čini se da i u Sloveniji počinju shvaćati prednost rješavanja tog pitanja na međunarodnim pravosudnim institucijama.

No, veoma važan dio Drnovšekova prijedloga jest i njegova jasna ograda od pokušaja da se hrvatsko-slovenski granični spor rješava »u sklopu pregovora Hrvatske s Europskom unijom«. Takvu ideju nedavno je iznio slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel te su u vezi s tim tamošnji dužnosnici spominjali mogućnost slovenskog referenduma kojim bi se zbog graničnih sporova navodno spriječio ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Međutim čini se, barem što se Drnovšeka tiče, da je o tom pitanju u Sloveniji došlo do obrata. Takvo što, naime, jedva da bi bilo moguće a, kako uostalom danas i Drnovšek tvrdi, već samo ostavljanje takve mogućnosti u igri pogoršalo bi odnose dviju zemalja. Kako bi taj svoj stav opravdao pred slovenskom javnosti Drnovšek se poziva na negativne rezultate svojedobnog talijanskog pritiska na Sloveniju u vezi s imovinom esula.

Ono što sada hrvatskoj strani preostaje jest pričekati slovenske reakcije na Drnovšekov prijedlog. Budu li one pozitivne, mogli bi početi razgovori o izboru institucije pred koju bi dvije zemlje stavile svoj spor. Ako bi reakcije tamošnje izvršne vlasti i političkih stranaka bile negativne, za Hrvatsku je važno da se i u Sloveniji pojavio jedan visokopozicionirani dužnosnik koji nudi demokratska i civilizirana rješenja dugog graničnog spora.

No, hoće li Drnovšekovi prijedlozi postati i dijelom službene slovenske politike, ovisit će o stajalištima slovenskog premijera Janeza Janše te njegova ministra vanjskih poslova Rupela. Oni su imali faze u svom političkom razvoju kada se nisu protivili rješenju tog pitanja pred međunarodnim tijelom. No, u Janšinoj vladi sjedi i ministar Podobnik koji je prije nekoliko dana kazao da se protivi »arbitraži« za morsku granicu jer je »Piranski zaljev u cjelini slovenski«. On bi sud trećega zatražio samo u vezi s »razgraničenjem epikontinentalnog i ekološkog pojasa« i nije usamljen u takvim tvrdim stajalištima. Ni tamošnje javno mnijenje nije sklono čekanju pravorijeka iz Međunarodnog suda u Haagu. Netko će postaviti i pitanje zašto se sve donedavno i »parafirani« nacrt ugovora o granici predstavljao kao nešto što pravno obvezuje obje zemlje. Nedavno proglašavanje epikontinentalnog i ekološkog pojasa također je prošlo uz odobravanje svih institucija vlasti. Sad se, pak, predlažu posve drukčiji instrumenti za rješenje spora.

Zasad nećemo spekulirati o tome koji su pravi razlozi Drnovšekova obrata. Je li to pat-pozicija u kojoj se Slovenija našla nakon posljednjih protupravnih poteza ili je vrijeme učinilo svoje? Što god bilo, Hrvatska nema razloga ne pozdraviti trenutne Drnovšekove prijedloge, jer otvaraju mogućnost rješavanja međusobnih graničnih sporova na način kako su to već učinile brojne prijateljske zemlje - pred trećim i u skladu s normama međunarodnog prava.