Osim priznavanje vlastite krivice u zamjenu za ne baš malu zatvorsku kaznu, koja je očigledno mogla biti višestruko veća, dakle praktički doživotna, Rajićevo pokajanje moglo bi skupo stajati i njemu nadređene osobe, ali i državu Hrvatsku. Hoće li njegov iskaz dodatno naštetiti Tihomiru Blaškiću koji je svoju kaznu odslužio, odnosno koliko će koštati Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića i druge za ratne zločine u BiH optužene Hrvate, tek će se vidjeti. Ono što ćemo znatno brže saznati bit će bolnije za zemlju koja je upravo počela pregovore s Europskom unijom jer bi Rajićev istup mogao biti vrlo jak motiv susjednoj državi za pokretanje postupka za naplatu ratne odštete. Ta je mogućnost poput Damoklovog mača neprestano visjela iznad naše glave, no njezina bi aktualizacija mogla biti dodatni argument svima onima koji požele usporiti naš put u EU.

Likovat će i glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte kojoj je Rajić došao kao još jedan adut za njezinu kvalifikaciju o »zločinačkom pothvatu« odcjepljenja dijelova BiH radi pripajanja Hrvatskoj, što znači da cijelom državnom vrhu devedesetih prijeti optužba zbog agresije na BiH. Hrvatsko sudjelovanje u ratnim bosanskim zbivanjima kod kuće je imalo status, kao što je to već netko napisao, »blindirane laži«. Štoviše, za Račanovog je mandata hrvatski Sabor gotovo jednoglasno usvojio Deklaraciju o Domovinskom ratu u kojoj je kategorički ustvrdio da nikakve hrvatske vojne intervencije u BiH nije bilo. Drugim riječima, Ahmići i Stupni Dol nisu se nikada dogodili, kao ni rušenje Starog mosta u Mostaru, a Stolac, Heliodrom i Dretelj valjda su bili garni hoteli u kojima smo, kao i uvijek, branili Europu od najezde povampirenih islamista.

Baš kao onomad Omer paša Latas Ivanu Jukiću.