Dovraga, postalo je zaista zamorno baviti se istim pitanjima s kojima se hrvatska država bakće od svoga utemeljenja. U što smo protratili tri "petoljetke" ako je i danas, u državi koja je započela pregovore o pristupu Europskoj uniji, još moguće kandidirati za člana Nadzornog odbora moćne nacionalne kompanije Hrvatskog Telekoma notornog Tomislava Merčepa, navodno potencijalnog haaškog optuženika?! Tko su ti hrvatski branitelji koji su mu izdali vjerodajnice da zastupa njihove interese u HT-u? Zar doista udruge koje su ga nominirale nemaju reprezentativnijeg i moralno neupitnijeg predstavnika od ovog lika što godinama puni novinske stupce svojim kontroverznim ratnim putem i iza kojega su navodno ostala nedjela u Gospiću, Pakračkoj Poljani, Hercegovini? Frustrirajuća je koliko drska neosjetljivost domovinskih veterana što mu ponovno honoriraju njegove "zasluge za narod", toliko i zaprepašćujuća tromost pravne države i pravosudnog sustava koji do dana današnjega nisu rasvijetlili događanja u tim ratnim "zonama sumraka" i Merčepovu ulogu u njima.

Braniteljske udruge, u kojima su danas najmanje aktivni istinski borci i ratni junaci, stvorile su neprobojan bedem iza kojega se sustavnim promicanjem lažnih heroja i mitskih veličina i dalje lovi u mutnoj rijeci domovinskog profiterstva. I da sad vidimo tog HT-ova baju koji će se "baciti kamenom" na reprezentativan braniteljski kadar! Naravno, nije Merčep ni prvi ni posljednji iz te proskribirane grupacije što svim otkrićima unatoč i dalje uspješno jezdi na krilima ratnih mitova i legendi. Ali njegovo možebitno instaliranje u najjaču ovdašnju telekomunikacijsku tvrtku, što za sobom povlači i odgovarajuću apanažu, svjedoči o poražavajućoj činjenici da ni petnaest godina kasnije nismo pametniji, etičniji i vjerodostojniji.

Koliko ova država može biti uvjerljiva kada jamči punu suradnju s Haagom glede netragom nestalog Ante Gotovine, dok istodobno in continuo reafirmira likove poput Merčepa? Indikativno je da se tek pod medijskim pritiskom provode istrage za ratne zločine počinjene davne 1991. i 1992. g., poput one u Osijeku, gdje se gotovo prekonoć razotkrivaju mračna ubojstva i njihovi opskurni počinitelji, no listom marginalci (Fred Marguš, Tomislav Dilber). Ni u slučaju Lora ne treba očekivati da će ruka pravde zahvatiti dalje od neposrednih egzekutora, jer po zapovjednoj odgovornosti sudi se u pravilu "izvan kuće", na Međunarodnom tribunalu. A mnogima od njih — otkako je notorni haaški pritvorenik, bivši oficir KOS-a i zapovjednik operativne grupe HVO-a u Kiseljaku Ivica Rajić kooperativno počeo otkrivati "toplu vodu" kako bi spasio vlastitu kožu od doživotnog okajavanja ratnih grijeha — nije nimalo lako. Praljku i Petkoviću poglavito.

Još do jučer, taj besramni zločinac, ubojica Muslimana u Stupnom Dolu, ali i nepoćudnih Hrvata, koji izdajom "svojte" trampi dugoročnu za srednjoročnu zatvorsku kaznu, slavljen je od hrvatskih prononsiranih domoljuba kao heroj i brižljivo skrivan novcem hrvatskih poreznih obveznika. I što sada kad ratni kooperant bosanskih Srba u sukobu s Muslimanima glasno svjedoči o involviranosti Hrvatske u rat u BiH, i to kao izravni sudionik toga bezumlja koje je kompromitiralo ovu državu? Vjerojatno ništa senzacionalno, jer Rajić evidentno govori ono što svijet odavno znade, a hrvatske političke elite deklaracijama o Domovinskom ratu uporno falsificiraju. Radi olakšavanja vlastite savjesti i tradicionalne potrebe da popravljaju povijest.

Da je Gojko Šušak živ i moćan kakav je za Tuđmana bio, vjerojatno ni tjeralica njemačkih vlasti za bivšim šefom hrvatske Udbe ne bi tresla hrvatski medijski prostor. Ali bi, moguće, u sadašnjim uvjetima, da je poživio, udbaška stigma sustigla njega. Jer, još 90-ih godina po hrvatskim je redakcijama cirkulirao isječak iz njemačkoga tiska u kojemu se upravo Šuška eksplicite naziva agentom jugoslavenske Udbe! Ergo, današnje hrvatske "krive Drine" konzekventna su posljedica nakaradnog sustava vrijednosti koji je ugrađen u temelje države. S početkom rata u Hrvatskoj relevantan čimbenik postaju opskurni likovi s podebljim dosjeima, među kojima i specifičan emigrantski soj koji je godinama, prije rata, bio angažiran za prljave udbaške poslove u Evropi i izvan nje. Njihov ratni doprinos honoriran je legalnom pljačkom nacionalnih dobara, grananjem kriminalnih švercerskih putova droge, oružja i ine "profitabilne robe", a neki su se uspeli i u sam vrh državnih institucija. Kojekakvi merčepi samo su recidiv takve politike.