Samo unesrećeni ili oni koji su se zatekli uz stradale znaju kako je to čekati na zvuk sirene kola hitne pomoći. Minute zajedno sa životom cure dok se kola probijaju kroz zagušene gradove ili neprohodne provincijske puteve... Do djevojčice u astmatičnom napadu hitna nije ni stigla, jer je medicinska sestra dežurna na telefonu hitne u županijskom gradiću zaključila da slučaj nije toliko hitan da bi do nedalekog sela slala sanitetska kola. Tako se barem može naslutiti iz neslužbenih izjava. Djevojčica je umrla, po onome što je majka rekla novinarima, u mukama.

S astmom, kažu stručnjaci, danas se može normalno živjeti zahvaljujući naprednim lijekovima i pomagalima. No, ponekad ni to nije dovoljno i napad gušenja može biti koban bez hitne medicinske intervencije. Slutnje govore da netko zbog smrti djevojčice treba odgovarati. Ministar zdravstva je uz izjavu o slučaju ponovo najavio reorganizaciju hitne medicinske pomoći, funkcionalno opremanje i povezivanje centara izvrsnosti s lokalnim ispostavama hitnih pomoći. Tada sestra, unatoč možda najboljoj namjeri, ne bi bila u situaciji da odlučuje bez konzultacije s liječnikom. To joj, međutim, sada dopuštaju pravila Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje koja vrijede sve dok se njezina zdravstvena ustanova ne organizira prema novom pravilniku o hitnoj medicinskoj pomoći. Nameće se pitanje bi li djevojčica bila spašena da je taj pravilnik donesen i primijenjen još prije dvije godine? I zašto nije, tim prije što su nadležne županijske zdravstvene vlasti tražile od resornog ministarstva dozvolu da se organiziraju na način kako je to učinjeno u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, donekle i u Splitu? Treba li za to kriviti ljude koji su trebali osigurati plaću liječnika u dežurstvu, kupnju opreme, dojavnog sustava...? Sve je to loše opravdanje kad su cijena životi.

Pravilnik koji je potpisao (ondašnji) ministar izradilo je stručno povjerenstvo liječnika hitne medicine, a doznajemo da je nedavno osnovano još jedno povjerenstvo - za reorganizaciju. Možda nam treba još jedno da provede što prva dva osmisle. Kažu, treba novca i vremena da se organiziraju po županijama. No, za početak bi se barem trebali držati stručnog protokola. Ovako ispada da bi nesretna djevojčica vjerojatno i danas bila živa da je stanovala u jednom od četiri centra s ustrojenim ustanovama hitne medicine, gdje više nemaju zastarjelu opremu i dojavni sustav, a o svakoj intervenciji odlučuje liječnik.