Uprizoriti strip Alan Ford značilo bi angažirati Josipa Perkovića u ulozi Broja 1. On je taj koji sve zna, i koji se uvijek nekako izvuče. Nije tek tako mlada hrvatska država upregla starog udbaša u sedlo: Joža, računalo se, drži u šaci one koji su za njega prokazivali emigrante, pa će tim slijedom savršeno razraditi sistem za ucjenjivanje. Tako smo, od bivših egzekutora, dobili velike hrvatine od kojih čovjek ne može disati. Oni koji su emigrante dolazili glave, etiketirat će i prozivati sve koji se odluče drznuti, dignuti glavu protiv režima generala Franje Tuđmana. U toj besprizornoj misiji pomoć Perkoviću pružao je drugi Joža - Manolić, a kad je on dogorio, dostojno ga je zamijenio stari Perkovićev poznanik Gojko Šušak. Takvi su jednog Borisa Marunu i Damira Petrića proglašavali jugonostalgičarima i komunjarama, a nekadašnje komesare promovirali u odvjetnike hrvatstva. I odlično im je išlo.

Po istom obrascu u devedesetima se radilo i u medijima: dodijeli bivšem partijskom sekretaru glavnouredničku funkciju, daj mu ogromnu plaću, pa ga "ščepaj za muda". Prođe li nešto kritički, nabij mu na nos kako je 71. bacao proljećare na ulicu, pisao ode Titu i Partiji. Kad se sjetim Obrada Kosovca, autora sklandaloznog dokumentarca o Stepincu, kako se samo prodavao za nacionalista, dođe mi da skočim na glavu u prazan bazen.