Do kraja godine Hrvatski sabor trebao bi usvojiti Nacionalni program suzbijanja korupcije. Taj je program u srijedu predstavljen javnosti u Ministarstvu pravosuđa. Kako je i red, u izradi tog programa sudjelovali su predstavnici ministarstava, stručnjaci, ljudi iz nevladinih organizacija.

Kako je i red, taj program predlaže mjere i aktivnosti kojima bi se korupcija u Hrvatskoj smanjila. Tko će ga sve provoditi, a tko podrivati, vidjet ćemo. Prioriteti su suzbijanje korupcije u zdravstvu, sudstvu, lokalnoj samoupravi i političkim strankama. I antikorupcijska zakonodavna batina trebala bi postati nešto teža, jer će se predviđenim izmjenama Kaznenog zakona maksimalna zatvorska kazna za korupciju povećati sa sadašnjih pet na osam godina zatvora, a minimalna umjesto sa šest mjeseci na godinu dana.

Međutim, nešto s korupcijom, zapravo stavovima i dojmovima građana o njoj, u Hrvatskoj nije u redu. Prema rezultatima istraživanja Transparency Internationala, indeks percepcije korupcije Hrvatska, nakon, Maovim rječnikom kazano, velikog skoka naprijed 2000., već godinama polagano sklizi unatrag. Tu tezu podupire i rezultat istraživanja provedenog prije nekoliko mjeseci, a prema kojem čak 89,1 posto ispitanika smatra da je korupcija u Hrvatskoj jako raširena. Istodobno, manje od deset posto ispitanika (istraživanje je bilo anonimno) kazalo je da su ili oni ili netko njima blizak u posljednjih godinu dana nekome ponudili mito za neku uslugu.

Hrvati su, uz ostalo, jako zabrinuti zbog korupcije. Istodobno spadaju među prvake antikorupcijskog optimizma. Prema proljetnom istraživanju Globalni korupcijski barometar, koji provodi već spomenuti Transparency International, Hrvati su se svrstali na visoko treće mjesto kad je riječ o antikorupcijskom optimizmu (veći su optimisti samo Kolumbijci i Indonežani). Naime, iznenađujućih 43,8 posto ispitanika smatra da će korupcija biti smanjena u sljedeće tri godine.

Istodobno, u tih nekoliko godina Sabor je usvojio neke važne propise za suzbijanje korupcije (Zakon o sprječavanju sukoba interesa, Zakon o pravu na pristup informacijama, Hrvatska je među prvim zemljama koje su ratificirale Konvenciju UN-a protiv korupcije), a upravo bi zakonodavni okvir trebao omogućiti efikasnije suzbijanje korupcije. To su prvi koraci. Zemlje s duljom tradicijom zakonodavnog suzbijanja korupcije imaju i razrađenije i opsežnije propise. Primjerice, zakonodavni sustav Sjedinjenih Američkih Država ima oko 400 stranica propisa koji reguliraju sukob interesa.

U tih nekoliko prošlih godina usvojen je i prvi Nacionalni program suzbijanja korupcije (prije četiri godine), ali taj program bit će uglavnom zapamćen po tome što nije proveden. Pomalo čudan dojam o korupciji u Hrvatskoj pokazuje još jedan podatak. Naime, unatoč raširenom dojmu da se korupcija i mito ne kažnjavaju, u razdoblju od 2000. do 2004. godine izrečeno je 298 osuđujućih presuda za korupciju, od kojih je 50 zatvorskih kazni.

Međutim, u tih prošlih nekoliko godina nije usvojen zakon koji bi regulirao financiranje političkih stranaka, baš kao ni zakon koji bi regulirao financiranje izbornih kampanja. Zahtjevi javnosti su u tom smislu nedvosmisleni, a politika je u tjednu za nama najavila da će se time pozabaviti. Sumnje u korumpiranost političkih stranaka, njihovo nejasno financiranje (poznato je tek koliko novca dobivaju iz proračuna dok su donacije pojedinaca i tvrtki nepoznanica) u konačnici najviše štete politici. Lako je moguće da je upravo ta sumnja jedan (ne i jedini) od razloga zastrašujuće slabog (i po demokraciju opasno niskog) odziva birača na ovogodišnjim i predsjedničkim i lokalnim izborima. Ne regulira li se to područje, politički sustav mogao bi se urušiti, a strankama u Hrvatskoj mogla bi se dogoditi propast kakva je pogodila talijanske prije desetak godina. U slučaju najcrnjeg raspleta demokracija bi bila svedena tek na puki formalno-folklorni značaj.

Usvajanje tih zakona, kojima se osjetno smanjuje mogućnost korupcije, a povećava povjerenje u političke stranke i sustav, u izravnom je interesu samih političkih stranaka, posebice onih čiji su izvori financiranja čisti. Dok ti propisi ne budu postojali sve će stranke biti u istom košu, pod jednakom sumnjom da ih neka, primjerice, kompanija tajnom donacijom ili uslugom može pridobiti za svoje ciljeve.

Usput, ne treba zaboraviti da je Hrvatska poželjna meta i za zemlje izvoznice korupcije. Potpunim otvaranjem tržišta (uključujući i tržište nekretnina) prilikom pregovora, a potom i ulaska u Europsku uniju, stvara se i mogućnost da pomoću korupcije u Hrvatsku stigne prljav novac. Postoje istraživanja i o tome koje zemlje su izvoznici korupcije, dakle one koje ne biraju sredstva ne bi li ostvarile svoje interese u inozemstvu. Rusija je na tom popisu pri vrhu, ni Italija nije daleko, dok Austrije na toj listi nema.

Javnost rada preduvjet je za povjerenje građana u institucije i učinkovit medikament protiv korupcije. Demokracija, kao krhko uređenje, znatnim dijelom počiva i na povjerenju. Poneki sitan korak je učinjen. Gruntovnice su jedan korak, objavljivanje liste čekanja za pojedine odjele i zavode Kliničke bolnice »Dubrava« i Opće bolnice »Sveti duh« drugi. Za daljnje korake bit će nužan i daljnji pritisak javnosti. Potvrđuje to i nedavno istraživanje prema kojem 50 posto tijela javne uprave još uvijek ne poštuje Zakon o pravu na pristup informacijama.