S KAKVIM SE ZAPREKAMA SUSRETALO DESET KANDIDATA U PREGOVORIMA ZA PRIKLJUČENJE EUROPSKOJ UNIJI

U pristupanje Europskoj uniji ugrađena je “mrkva i batina”, nagrada i kazna, puštanje naprijed, zaustavljanje ili vraćanje — uvjetovanost. Taj je proces, kako su otkrile zemlje istočne Europe koje su 2000. godine počele približavanje Uniji, vrlo često ponižavajući, gotovo odvratan za podnošenje, često tako težak da se čini da negativne strane pretežu nad pozitivnima. Poljaci, pogotovo, koji su inicirali rušenje Varšavskoga pakta, bili su izluđeni zahtjevima koji su se pred njih postavljali.

Ta nacija, koja je tranziciji prišla gotovo polugladna, poduzimala je velike žrtve u prilagodbi, da bi, usred pregovora, Pariz izišao s idejom da možda nije potrebno dati istočnoeuropskim zemljama punopravno članstvo, nego samo vrlo povlašten status. No stroj je već bio pokrenut i proširenje se nije dalo zaustaviti, jer je politički utjecaj novih, dolazećih zemalja bio već vrlo jak. Ali ta epizoda ilustrira nesigurnost starih članica u tomu žele li pristup novih zemalja ili ne žele. One i bi i ne bi.

Naime, Unija, ili Europska ekonomska zajednica, kako se prije zvala, dvadesetak je godina pokušavala uvjeriti svoje susjede kako im je najbolje da se zadovolje posebnim statusom, a ne da traže članstvo.

Deset zemalja koje su pristupale Uniji nisu bile iste. Svakoj su polazne pozicije bile drukčije i svaka je bila gledana drukčijim okom.

Malta je bila mala, razvijena i zapravo ne toliko važna, ali je bilo smiješno da ostane izvan europskoga bloka. Cipar je bio i ostao jako razvijen i bogat, ali s problemom političke podijeljenosti. Da je EU mogao birati, ne bi ga primio, ali je na tome inzistirala Grčka do te mjere da je ozbiljno dala na znanje da će vetom zapriječiti prijam ostalih ako se zaustavi Cipar. Danas Bosna i Hercegovina vrlo pažljivo promatra kako će se pitanje podijeljenosti Cipra dalje razvijati, jer je u EU-u samo grčka republika Cipar. U BiH se boje da bi napredovanje samo Federacije smanjilo šansu za reintegraciju Republike Srpske. Do danas, podijeljenost Cipra je među najvećim problemima EU-a, a to se znalo i tijekom pregovora.

Mađarska, Češka i Poljska bile su srce proširenja. One su prve imale program PHARE i u samoj Uniji bile su smatrane najviše europskima od svih kandidata. Svi su znali da će s Poljskom biti jako puno operativnih problema tijekom pregovora zbog poljoprivrede. To znači da je zemlja kojoj je najveći udio u BND-u dolazio iz poljoprivrede morala postati dio organizacije kojoj poljoprivreda najmanje pridonosi BND-u. Pri tome, poljska poljoprivreda je bila u posvemašnjem raskoraku s onim što se u EU-u smatra poljoprivredom. Uz to, Europska unija ima zajedničku poljoprivrednu politiku, to jest, članice su dio suvereniteta u tom sektoru prenijele na Bruxelles.

U Bruxellesu se raspodjeljuje golem novac - polovica europskoga zajedničkog proračuna — na članice. Članice su se također bojale da bi relativno kvalitetna, a jeftina poljska (ili bugarska, rumunjska, mađarska) poljoprivredna roba bila previše konkurentna na tržištu. Prilagodbom kroz pregovore istočnoeuropskoj poljoprivredi, tako se činilo, slamala se kičma. Španjolska, koja se bori na život i smrt za svaki cent, Nizozemska, koja je najveći europski poljoprivredni proizvođač, Francuska, koja pravom zasjelosti povlači najviše novca iz poljoprivrednog fonda, nisu imale ni najmanju namjeru da na tržište EU-a pripuste rajčice i breskve koje imaju okus rajčica i breskvi, a ne obratno, kao što je često ovdje slučaj. (Mjesta za prirodnu robu ima, ali sa skupih ekoloških farmi.)

No, to nije sve. Istodobno dok ih je mučio, EU se bojao da će osiromašeni poljski seljak, pauperiziran, jer mu roba neće biti konkurentna na jedinstvenom tržištu, doći kao proleter u Zapadnu Europu. Ima još nešto. Poljska država se bojala da će zapadni kapital kupiti goleme površine njihova poljoprivrednog zemljišta. Kao da to nije sve, poljoprivredni pregovori bili su složeni i zbog toga jer se za neke proizvode za svaku godinu dogovaraju različite kvote. Kandidati su pregovarali kako da najbolje prođu. U tom aspektu slični pregovori vodili su se i o regionalnoj politici.

To je osobito složeno područje europskoga zakonodavstva, ali, pojednostavljeno, radi se o novcu koji zemlje mogu povući iz najboljih europskih fondova, takozvanih strukturnih ili kohezijskih fondova. Koliko će novca dobiti određena regija, ovisi o tome koliki je njezin BND, broj stanovnika i o još nekim složenim parametrima. Koliko novca, pak, ima u strukturnim fondovima, ovisi o tome koliko je planirano dok je dogovaran sedmogodišnji zajednički europski proračun. Novca u Uniji uvijek ima jako mnogo, ali, dakako, borba je oko raspodjele, a stare članice nikako nisu htjele dati ni centa više za proširenje nego što je bilo prijeko potrebno. Stare članice su bile tako škrte da je cjelokupno proširenje, tijekom svih godina pregovora, i s deset novih članica stajalo tek dio iznosa koji Njemačka godišnje — i godinama — izdvaja za strukturno podizanje svog istočnog dijela.

Prijelazna razdoblja odnose se i na razdoblje oprosta koji Unija daje kandidatima dok posve ne usvoje neki dio acquisa koji je posebno složen ili skup, ali i na razdoblja koja je Unija tražila za sebe, kako bi se zaštitila od siromašnih rođaka koji su kucali na vrata. Unija je postavila prijelazna razdoblja i za slobodno korištenje strukturnih i poljoprivrednih fondova, ali i za nešto što je, tako reći, filozofski nezamislivo — slobodno kretanje radne snage unutar Unije. Koliko god bili bijesni, kandidati su morali pristati jer nije bilo druge.

Strah starih članica Unije da će ih preplaviti pauperizirani poljski seljaci riješen je formulom 3 plus 2 plus 2, koju su smislili Mađari. Po toj formuli, prve tri godine nakon proširenja stare članice mogu odbiti radnu snagu iz novih zemalja. Nakon toga, ako podnesu dokaze Komisiji da bi to i nadalje proizvelo distorzije na njihovu tržištu rada, mogu dobiti odgodu na još dvije, a onda na daljnje dvije godine. (Spomenimo samo da se strah pokazao neopravdanim s obje strane — niti je poljska poljoprivreda propala, nego je odmah počela profitirati čak i limitiranim povlačenjem iz fondova, niti su Poljaci nahrupili na Zapad. Naime, Britanija i Irska ostale su otvorene i nisu primijenile formulu, a nisu zabilježile distorzije.)

Kod Mađarske i Slovačke dolazimo do vrlo zanimljiva problema, državnih potpora. Te dvije zemlje bile su vrlo otvorene, jako liberalizirane. Da bi privukle velike, kapitalne investicije, ponudile su oslobođenje od poreza prvih deset godina svim velikim ulagačima. Veliki investitori, multinacionalke, dakako, poduprte time što je tamo radna snaga jeftina, grunule su u Slovačku i Mađarsku. No izuzeće od carina kosi se s acquisom u poglavlju tržišnog natjecanja i na te zemlje napravljen je golem pritisak da se prilagode. Kandidati su odgovarali da je njihovo pravo da koriste sve pogodnosti prije nego što postanu članice, i to poglavlje zatvorile su kao posljednje, nepuna dva tjedna prije summita EU-a na kojemu im je potvrđeno članstvo.

Češka je poseban slučaj zemlje koja je počela kao favorit, ali je zabrljala, pogotovo oko privatizacije, psihološki je vrlo loše primila pregovore i pritisak, relativno se kasno osvijestila, no kad jest, radila je brzo i dobro. Slovačka je bila kočena zbog stila vladanja Mečiara, koji je bio bahat i neobičan, pa i bizaran, ali, iz naše perspektive, ipak ne baš tako strašan. No Slovačku je to jako uzdrmalo, i kad su je pripustili u pregovore, završila ih je u rekordnom roku od 13 mjeseci.

Tri baltičke zemlje krenule su siromašne i jadne, ali su, pogotovo Estonija, imale zainteresiranog mentora u Finskoj, što se pokazalo presudnim za njezin sadašnji uspjeh. Tijekom pregovora, za favorita se nametala Slovenija, mala, pouzdana, bogata, brza, efikasna, neproblematična. Slovenija je uspjela, zahvaljujući svom bogatstvu, odoljeti pritiscima na liberalizaciju, bojeći se za svoje tvrtke i brandove, a želeći sačuvati socijalni mir. To se pokazalo neobičnim, ali dobrim, kako je utvrdila u jednom svom izvješću Svjetska banka. Ipak, Slovenija sada, kad je ušla, mora pristati na otvaranje, jer više nema nacionalnih mehanizama kojima bi se zaštitila. Upravo zato, kao favorit među novim članicama, ističu se one koje su bile tržišno najliberalnije — Estonija i Slovačka.