BITKA ZA MESNOG DIVA OKO DVIJE TISUĆE RADNIKA NA SUDU U STRASBOURGU OSPORAVA PRODAJU PETRINJSKE TVORNICE ĐURI GAVRILOVIĆU STARIJEM, TE TVRDE:

Nakon što su punih 14 godina bezuspješno pokušavali ostvariti svoja prava u Hrvatskoj, što je posve jasno vidljivo iz brojne dokumentacije koju posjedujemo, Udruga bivših radnika "Gavrilovića", njih nešto manje od 2000, pravdu je odlučilo potražiti na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu kojemu je nedavno podnijela tužbu protiv RH. Sud je tužbu prihvatio, a bivši radnici od Suda traže da poništi odluku Ustavnog suda RH (broj: U.III.2768/2002.) od 30. lipnja 2004. godine, kao i odluke i rješenja koja su joj prethodila.

Kako navode u tužbi, Ustavni sud RH je svojom odlukom "povrijedio odredbe Ustava RH na njihovu štetu." I to: odredbe članka 3. o nepovredivosti vlasništva, članka 14. o jednakosti građana pred zakonom, članka 19. koji precizira da "pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu", te odredbe članka 48. Ustava kojim se jamči pravo vlasništva. Ako Sud u Strasbourgu presudi u korist bivših radnika, odnosno protiv RH, onda će se slučaj "Gavrilović" vratiti na početak, preciznije na stanje koje je bilo 1991. godine kad je Đuro Gavrilović stariji, uz političko-pravosudnu podršku, započeo operaciju, kako tvrde u Udruzi, nezakonitog preuzimanja nekad jedne od najvećih mesnih industrija u Europi.

Što je sve prethodilo tužbi Sudu u Strasbourgu? Mesna industrija "Gavrilović" se početkom 1991. godine, sukladno tada važećim zakonima, organizirala i registrirala kao Holding "Gavrilović" u čijem je sastavu tada bilo devet tvrtki u kojima je bilo zaposleno više od 5000 radnika, desetak puta više nego danas. Budući da se radilo o društvenom, odnosno državnom poduzeću, Agencija za restrukturiranje gospodarstva (današnji HFP) imenovala je članove Upravnog odbora, a nekoliko mjeseci kasnije, preciznije 21. kolovoza 1991., voljom politike (ključnu ulogu u tome imali su, kako tvrde u Udruzi, tadašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan, čija je, usput rečeno, prva supruga sestra Đure Gavrilovića starijeg, premijer Franjo Gregurić i pomoćnik ministra unutarnjih poslova Slavko Degoricija), Agencija donosi odluku o pokretanju, kako tvrde stručnjaci, nepotrebnog stečaja nad pet poduzeća iz sastava Holdinga, i to: Mesna industrija "Gavrilović"; Poljoprivredna proizvodnja "Gavrilović"; "Gavrilović trgovina";"Gavrilović vanjska trgovina" i Transporti "Gavrilović".

Sjedište poduzeća u stečaju promtno se prebacuje u Zagreb, Ilica 8 (ured Đure Gavrilovića starijeg), svi radnici se, bez plaće ili bilo kakve naknade, otpuštaju, zatečena roba u prodavaonicima se rasprodaje, a utržak se ne uplaćuje na račune poduzeća. U operaciji preuzimanja "Gavrilovića" ključnu ulogu na nižoj razini imali su stečajni sudac Zdravko Tukša, koji se 1995. godine pojavljuje kao odvjetnik obitelji Gavrilović kad u njihovo ime podnosi zahtjev za povrat imovine, i stečajni upravitelj Slavo Boras.

Za takve mutne i nezakonite poteze ne može se naći opravdanje ni u činjenici da je otac Đure Gavrilovića starijeg do 1945., kad je tvornica nacionalizirana, bio suvlasnik, ali ne i većinski vlasnik. Naime, Prva hrvatska tvornica salame, kasnije nazvana "Gavrilović", osnovana je 1821. godine, a u vrijeme oduzimanja bila je dioničko društvo u kojemu je, kako tvrde bolje upućeni, obitelj Gavrilović imala oko 30 posto dionica, dok su preostale dionice bile u vlasništvu još osam obitelji.

Gradnja današnje moderne tvornice, koja je tristotinjak puta veća od stare, na novoj lokaciji udaljenoj od stare tvornice 1,5 kilometar, počela je 1959., a završena 1969. godine. Sve do 1991. tvornica je tehnološki obnavljana, a u značajnom su je dijelu izgradili njezini radnici koji su u konačnici ostali i bez radnih mjesta i bez dionica poduzeća koje su desetljećima stvarali.

Također, Udruga bivših radnika u tužbi Sudu u Strasbourgu navodi: "Đuro Gavrilović stariji, otac tuženog Đure Gavrilovića, koji je od 1957. godine živio u Austriji, tužio je kao austrijski državljanin preko Republike Austrije tadašnju SFRJ na Međunarodnom sudu pravde u Haagu radi odštete. Ondašnji generalni direktor naše tvrtke, Prehrambene industrije ’Gavrilović’ iz Petrinje, Pajo Manojlović isplatio je Đuri Gavriloviću starijem na ime naziva tvrtke i na ime odštete, kao dioničaru tvornice u visini 12 posto dionica, golemu odštetu za ono vrijeme u iznosu od nevjerojatnih sedam i pol milijuna američkih dolara. Ta isplata je obavljena 1967. godine u Beču, u jednoj od tada vodećih odvjetničkih tvrtki u Austriji."

Tužbu obitelji Gavrilović kojom su tražili da im se vrati 1945. godine oduzeta tvornica, Općinski sud u Petrinji (privremeno sjedište Sisak) 21. travnja 1995. godine je odbacio kao neurednu. Nakon navedene presude nijedan sud u RH nije donio presudu o vraćanju imovine Đuri Gavriloviću starijem. Doduše, to nije bilo ni potrebno jer se on ionako domogao tvornice koja se, osim što se nalazi na zemljištu kojega je vlasnik RH, u zemljišnim knjigama katastarske općine Petrinja još uvijek vodi kao društveno vlasništvo.

Đuro Gavrilović stariji je nezakonito postao vlasnikom "Gavrilovića" i zbog činjenice da kao strani državljanin, austrijski, u vrijeme kupovine nije imao za to zakonom predviđenu suglasnost hrvatskoga Ministarstva vanjskih poslova. U dopisu od 31. siječnja 1996. godine, koji je potpisao ondašnji tajnik ministarstva Zoran Pičuljan, navodi se da "ministarstvo takav zahtjev nije zaprimilo, pa tako ni dalo odobrenje za iste pravne poslove". Osim toga, Đuro Gavrilović stariji nikada nije zatražio (i) hrvatsko državljanstvo, a već desetak godina je počasni konzul Republike Austrije u Rijeci. Početkom lipnja 1994. godine suglasnost za rad (egzekvaturu) potpisali su mu ondašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić i predsjednik RH Franjo Tuđman.

Pozivajući se na zakonske odredbe i navodeći brojne nezakonitosti koje su evidentno počinjene prilikom splapanja ugovora o pradaji pet poduzeća u stečaju Đuri Gavriloviću starijem, bivši državni pravobranitelj RH Petar Šale još je 6. svibnja 1996. godine Općinskom sudu u Zagrebu u ime države podnio tužbu (broj: P-1729/96 XIII-ST) kojom predlaže da se ugovor o kupnji od 11. studenog 1991. godine proglasi ništavnim. Sedam godina kasnije navode iz tužbe državnog tužitelja potvrdila je i Državna revizija u svom izvješću o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije (travanj 2003.).

Sudski postupak je trajao nekoliko godina, ali sve je zaustavljeno nakon promjene vlasti 2000. godine. Naime, vlada Ivice Račana je krajem 2000. povukla tužbu, a ključnu ulogu u tome imao je ondašnji potpredsjednik Vlade i Gavrilovićev prijatelj Slavko Linić. Usput rečeno, Gavrilović se i javno hvalio da mu je Linić "puno pomogao", a navodno ga podržava i aktualni predsjednik RH Stjepan Mesić.

- "Gavrilović" je bio prva žrtva pljačke u pretvorbi i privatizaciji na hrvatski način. Tvornica koja je u ono vrijeme objektivno vrijedila nekoliko milijardi maraka, kupljena je za 3,3 milijuna maraka. Time je sve rečeno. Radi se o pljački neviđenih razmjera. Tko je od ondašnjih političara to omogućio? Ključnu ulogu je imao bivši predsjednik Hrvatskog sabora Žarko Domljan, a značajan doprinos realizaciji pljačke dao je i bivši premijer Franjo Gregurić s još nekim niže pozicioniranim suradnicima. Bez obzira što sve traje više od 14 godina, stvari ćemo dotjerati do kraja, a pravda je apsolutno na našoj strani, na strani obespravljenih radnika koji su desetljećima stvarali tvornicu koja im je nezakonito oduzeta.

- Prije dolaska na mjesto generalnog direktora "Gavrilovića" bio sam predsjednik općine Petrinja i surađivao sam s tadašnjim generalnim direktorom Pajom Manojlovićem, za čijeg je mandata provedena isplata odštete. Sa sigurnošću mogu potvrditi da je ime tvrtke kupljeno jer "Gavrilović" u protivnom pod svojim imenom ne bi mogao izvoziti robu na zapadno tržište. Nagodba je postignuta i isplata je izvršena. Ne znam je li se radilo o 7,5, 10 ili 15 milijuna maraka ili američkih dolara, ali pouzdano znam da je dogovoreni iznos isplaćen. Platio ga je "Gavrilović".

Osim toga, obitelj Gavrilović nije bila vlasnik tvornice, nego jedan od dioničara. Poznavao sam oca Đure Gavrilovića starijeg koji je bio osuđen kao ratni profiter, ali je amnestiran i godinama je radio u tvornici. Bio je dobar čovjek, odlično je radio i surađivao, a uvijek je govorio: "Napravili ste tvornicu kakve nema u Europi i ako ikada dođem do svoje imovine, a nadam se da hoću, onda moram sinu reći da ne smije zaboraviti radnike i tvornica mora biti organizirana kao dioničko društvo." To zna i njegov sin Đuro Gavrilović stariji koji je o tome više puta i sa mnom razgovarao, ali očevu želju nije proveo.

Očitovanje Đure Gavrilovića starijeg nismo dobili jer je, kako nam je kazala glasnogovornica "Gavrilovića" Daša Domljan, duže službeno odsutan. Zbog toga, navodno, nismo mogli dobiti odgovore na sva naša pitanja, a u šturom odgovoru koji smo dobili od glasnogovornice Domljan navodi se: "Do 1945. godine članovi obitelji Gavrilović bili su većinski vlasnici (više od 85 posto dionica) tvornice. Nakon dolaska komunističkih vlasti, otac današnjega vlasnika, gospodin Đuro Gavrilović stariji, osuđen je na doživotni zatvor i konfiskaciju cjelokupne imovine, te krajem pedesetih s obitelji bježi u Austriju gdje živi radeći u tvornici mesnih prerađevina. Polovicom šezdesetih političkim dogovorom oproštena mu je kazna te se 1967. vraća u zemlju i do mirovine radi kao tehnički savjetnik u tvornici ’Gavrilović’...

Krajem osamdesetih tvornica od beogradskih poduzeća i banaka uzima velike kredite s upisom hipoteke na imovinu. Dugovi se gomilaju, ’Gavrilović’ biva skinut s liste izvoznika u SAD i u travnju 1991. se po postojećem zakonu rekonstruira u holding s devet samostalnih poduzeća. Upravni odbor donosi odluku da se za pet poduzeća, najvećih dužnika, otvori stečaj. Na ponudu Okružnog privrednog suda javlja se samo jedan kupac - Georg Đuro Gavrilović. Bila je to kupnja na neviđeno. Njegovu ponudu Sud prihvaća, a na dodatno produženi rok od tri tjedna za kupnju-prigovor nitko se nije javio. Tijekom rata kupljeni pogoni su bili nedostupni novom vlasniku.

Odmah nakon Oluje Đuro Gavrilović preuzima tvornicu, iako su pogoni devastirani, dio strojeva odnesen u Srbiju, a zemljište uz tvornicu minirano... Gospodin Gavrilović je tvornicu kupio na otvorenom tržištu gdje vladaju zakoni ponude i potražnje, stoga moguće upite o cijeni valja postaviti prodavatelju, ali nikako kupcu koji je svoje obveze uredno izvršio. Isto tako je važno napomenuti da se u ovom slučaju radilo o kupnji iz stečaja, a ne o privatizaciji tvrtke. Upravo iz te činjenice proizlazi da pravo na dionice, koje spominjete u vašem dopisu, nije mogao uskratiti novi vlasnik, već ako, onda samo bivši vlasnik, odnosno tadašnja država... Članovi obitelji Gavrilović su 25. lipnja 1997. podnijeli zatjev za povrat imovine. Do današnjeg dana djelomično su im vraćene samo nekretnine u Zagrebu."