Možda bi prije arbitraže bilo bolje pričekati odluku Europskog suda za ljudska prava koja bi trebala doći do kraja godine, a u povodu tužbe skupine hrvatskih štediša protiv Slovenije zbog povrede prava za mirno uživanje vlasništva i za diskriminaciju na osnovu svog nacionalnog podrijetla jer su slovenski štediše zagrebačke podružnice Ljubljanske banke mogli podići svoju ušteđevinu

Baš kad su hrvatski stručnjaci za pravo mora uputili veći dio ovdašnje javnosti, Vladinih dužnosnika i medija u razliku između arbitražnog i sudskog rješavanja spora sa Slovenijom o granici na moru, zbog čega su oni koji su čitali njihove argumente napokon počeli govoriti o potrebi rješavanja tog pitanja pred »međunarodnim pravosudnim tijelom«, kada se riječ arbitraža opet pojavila kao neko spasonosno rješenje. Ovaj put za drugi hrvatsko-slovenski problem - povrat duga hrvatskih štediša zagrebačke podružnice Ljubljanske banke.

Međutim, za eventualno upućivanje prijedloga o arbitraži možda i nije izabran pravi trenutak. Naime, najkasnije do kraja godine očekuje se odluka Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga o tužbi skupine hrvatskih štediša koji su tužili Sloveniju da im je uskratom njihove ušteđevine iz zagrebačke podružnice Ljubljanske banke povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva, i to temeljem diskriminacije na osnovu svog nacionalnog podrijetla jer su slovenski štediše zagrebačke podružnice Ljubljanske banke mogli podići svoju ušteđevinu.

U tužbi Kovačić i drugi protiv Slovenije, podignutoj još 1998. godine, Europski sud za ljudska prava proglasio se u travnju 2004. nadležnim za taj slučaj iako je Slovenija angažirala uglednu odvjetničku kuću iz Pariza kako bi to osporila. Od svibnja 2001. spomenuti sud odobrio je i hrvatskoj vladi sudjelovanje u tom postupku koja od tada preko svojih predstavnika pruža pravnu pomoć hrvatskim štedišama. Sud je procijenio da je ukupan iznos u konvertibilnim stranim valutama na štednim računima »hrvatske podružnice slovenske banke« 1991. godine iznosio približno 150 milijuna eura s kamatama te da je riječ o 140 tisuća ulagača.

Vlada bi možda treba pričekati odluku tog suda prije nego što predmet prepusti arbitriranju koje bi, treba li podsjetiti, i u ovom slučaju opet moglo trajati godinama. Trebalo bi se, podsjetimo, najprije usuglasiti o predmetu arbitraže, o arbitrima, o tome bi li takva odluka bila obvezujuća ili ne. Pristankom na arbitražu, Slovenija, odnosno Ljubljanska banka, za sebe bi pritom »kupila« još jedno određeno vrijeme prije nego što bi eventualno počela rješavati taj problem. Nakon četrnaest godina čekanja hrvatski štediše više nemaju strpljenja za novo odugovlačenje. Stoga umjesto arbitraže, prednost daju sudskom rješenju tog pitanja te s velikim nestrpljenjem iščekuju najavljenu presudu iz Strasbourga.

Ta bi presuda mogla pokrenuti lanac sličnih tužbi i eventualnih odšteta, radi čega bi Slovenija, odnosno Ljubljanska banka, i prije njihova podizanja bila prisiljena hrvatskim štedišama vratiti njihove ušteđevine s pripadajućim kamatama za proteklo razdoblje. Ono o čemu štediše ne žele pregovarati jest pravo na povrat vlastita novca, ali mogu razgovarati o dinamici isplate njihovih ušteđevina s pripadajućim kamatama. Drže da je u njihovu slučaju riječ o klasičnom odnosu banka - klijent, koji je svetinja i u Europskoj uniji, te od vlastite države očekuju pravnu potporu i pomoć pri sudskom rješavanju svog pitanja.

Što se pak tiče slovenskih tvrdnji da je pitanje štednih uloga hrvatskih (i drugih iz Bosne i Hercegovine i Makedonije) štediša bivše Ljubljanske banke problem sukcesije bivše SFRJ, što se uporno ponavlja, valja podsjetiti da takvo stajalište ne stoji u Okvirnom sporazumu o sukcesiji postignutom u Beču 2001. godine. Slovenija je, naime, pokušala progurati taj stav predlažući da se formira i poseban fond u koji bi sve nasljednice SFRJ uplaćivale te bi iz tog novca onda bile isplaćene i štediše Ljubljanske banke. Takav je prijedlog, međutim, dobio potporu samo Srbije, dok su protiv, uz Hrvatsku, bili i predstavnici BiH i Makedonije. S obzirom da su se odluke u vezi sa sukcesijom donosile konsenzusom, taj prijedlog, logično, nije prošao.

U vezi s Ljubljanskom bankom valja također podsjetiti da je Ustavnim zakonom iz 1994. Slovenija osnovala Novu ljubljansku banku na koju je prenijela aktivu dok je »staroj« Ljubljanskoj banci ostavila dugove. Nova Ljubljanska banka je u međuvremenu privatizirana tako što joj je jedna belgijska banka postala suvlasnik. Ona je u više navrata tražila od Hrvatske narodne banke dopuštenje da može otvoriti svoje poslovnice u Hrvatskoj. Međutim, upravo zbog duga hrvatskim štedišama zagrebačke podružnice Ljubljanske banke, HNB je u više navrata odbio takvu mogućnost sve dok se ne vrate te ušteđevine.

Također, u privatizaciji hrvatskih poduzeća ne mogu sudjelovati slovenska poduzeća u kojima suvlasnički dio ima ili Nova ljubljanska banka ili državni i paradržavni fondovi. Poznati slučaj u vezi s tim bio je vezan uz privatizaciju hotelskoga kompleksa »Sunčani Hvar«. Da se postupilo drukčije, bilo bi dopušteno da slovenske tvrtke i oduzetim novcem hrvatskih štediša kupuju hrvatska poduzeća. S obzirom na osjetljivost, ali i jasnoću cijelog pitanja, a imajući u vidu da iza svakog štednog uloga u Ljubljanskoj banci stoje, često vrlo tužne, ljudske sudbine, bilo kakva inicijativa za rješenje tog pitanja mora polaziti od temeljnog prava svakog štediše na bezuvjetni povrat s mukom stečene ušteđevine. Dodatnu nelagodu u cijelu priču unose i poznate činjenice da je posredstvom nekih istaknutijih slovenskih političara i početkom ali i krajem devedesetih dio hrvatskih štediša blizak političkom miljeu došao do svojih ušteđevina.