Dok idealisti na sve gledaju tek crno-bijelo, realisti već znaju da je sve crno. Nakon njemačke potjernice za neizručivim Josipom Perkovićem, nekadašnjim čelnikom SDS-a osumnjičenim za suučesništvo u likvidaciji hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, u srpnju 1983., otvorile su se stare hrvatske polemičke rane: jesu li svi udbaši bili nacionalisti ili svi nacionalisti bili udbaši? Ali, tako mi Steve Krajačića, barem se u ovom slučaju ne može kriviti Josipa Broza Tita. Jesu li ili nisu o tome što se Đurekoviću iza brda sprema znali u vrhu SKH, uključujući i samoga Miku Špiljka?

Pored ovog, jedno se drugo čuđenje prenemaže ovih dana, naime, kako je tako autokratski vođa Tuđman oko sebe mogao trpjeti toliko udbaša (od Mustača, preko Naletilića, do Perkovića) kao da je on udbašima davao putovnice preko reda, a ne oni njemu. Treba li se snebivati ili samo faktografski redati događaje? Nakon što je ubijen Stjepan Đureković, u Kanadu se sklonio njegov sin Damir. Međutim, čim je izrazio želju za povratkom u Zagreb, zateklo ga je samoubojstvo blizu kuće Gojka Šuška u Torontu, koji se za njega skrbio. Dok je stariji Đureković poginuo nasjevši na stari Udbin trik da će voditi ljubav s podmetnutom makedonskom djevojkom, mlađega je glave došla preubojita nostalgija. Do javne suradnje Šuška i Perkovića dolazi 1990. u vezi s arbitrarnim propuštanjem hrvatskih iseljenika u zagrebačkoj zračnoj luci, a kasnije u zapovjednoj liniji komandiranja tajnim službama. Koincidencija? Čista!

Prema nedavnoj "ispovijedi" odbačenih Miloševićevih udbaša, CK SKH, odnosno Račan, 1989. je od CK SKJ tražio podršku za povratak hrvatskih emigranata, što je Savezni SDB i odobrio. Poslije je zbog toga od velikosrpske propagande zaradio sintagmu Ivica ustaša. Budući da je sva dokumentacija o redovitim, izvanrednim i dopisnim članovima "Udbine akademije" prenesena u Beograd, ona je Slobodanu Miloševiću služila za pojačani pritisak na one udbaše koji su svojedobno poslani u emigraciju da budu veliki nacionalisti i da neopaženo likvidiraju i Bruna Bušića.

Sada se traže odgovorni za Udbine zločine u Njemačkoj, gdje su formalno Jugoslaveni ubijali Jugoslavene, a faktički srpski plaćenici hrvatske političke emigrante. Kako suditi tome i hoće li to biti politički ili pravni proces? Naime, ni nakon Drugog svjetskog rata nisu suđeni ni svi njemački generali koji su provodili zapovijedi Hitlera i njegove genocidne kamarile. Nije rijetkost da tajne službe i danas, posebice nakon 11. rujna, dobivaju od državnog vrha nepisanu, a u slučaju Bin Ladena i pisanu zapovijed o ubijanju. U SAD-u je zatražena likvidacija legalnog predsjednika Venezuele Huge Chaveza. Kissingera se već dugo optužuje za umorstvo Allendea.

Je li Tuđmanova tajna služba bila bolja od Titove? Razlika je jedino u medijskom razotkrivanju manje relevantnih špijunskih aktivnosti, ali ne i kada su u pitanju puno bitnije stvari, recimo, tko je naredio ubojstva Josipa Reihla Kira ili Ante Paradžika? Tajna služba po definiciji služi državi i nije neka apstraktna institucija, nego grupa organiziranih ljudi. Ona je instrument države. Tu sam na strani Hegela koji je tvrdio da je država kao država, tj. država po sebi samoj, izvor rata, a ne kako je to prije njega sanjario Kant da je za rat odgovoran samo određeni tip iliti vrsta države. Tako je i s tajnom službom. Ako ona po prirodi stvari ima diskrecijsko pravo na kršenje ljudskih prava, kako se to unatrag nekoliko godina demonstrira u Americi koja je prednjačila demokratskom kulturom, pravo na zloporabu sadašnjeg dobra radi prevencije mogućeg zla, na praćenje, prisluškivanje i provociranje nevinih, ne bi li uhvatila krive, onda se teško može govoriti o postojanju neke nadrealne tajne službe.

Onako kako je o diplomatskoj službi htio govoriti drug Lenjin, kada je netom nakon preuzimanja vlasti obznanio sve tajne diplomatske ugovore Carske Rusije s drugim državama. Ali taj je demistifikacijski utopizam trajao sve dok se nije shvatilo da ni revolucija ne ruši, nego jača državu, a time i ČEKU, GPU, NKVD, KGB, FSB. Sva glasna suđenja tajnim agentima dosada su u svijetu uglavnom završavala njihovom tihom razmjenom ili zakasnjelom farsom kao u slučaju šefa Stasija Markusa Wolfa. Možda najizazovniji primjer revanša Udbi, ovih će dana pružati njezina australska žrtva Mile Nekić, koji joj se osvećuje svojim slikarstvom, inaugurirajući time novu funkciju umjetnosti.