Iako je sporni sporazum o povlasticama hrvatskim Talijanima potpisao potpredsjednik Uprave Giancarlo Miranda, Božo Prka treba dati otkaz milanskim gazdama da, u ime profesionalne časti, javno pokaže da ne stoji iza tog skandala i politike

Najnoviji poslovni potez uprave Privredne banke Zagreb - Sporazum s Talijanskom unijom i Talijanskom zajednicom u Hrvatskoj o povoljnim uvjetima za korištenje bankovnih usluga - pokazao je da se većinski vlasnik te ovdašnje bankarske kuće, talijanska Intesa Gruppo, na hrvatskom tržištu osjeća kao kod kuće. To da se prvi put poslije 1943. na hrvatskom tržištu jedna nacionalna zajednica proglašava VIP-klijentom za hrvatsku je vlast i javnost nevjerojatan poslovni gaf Uprave PBZ-a (o čemu su se u debelim diplomatskim rukavicama ponešto već očitovali i predsjednik Mesić i premijer Sanader), ali i skandal koji višestruko nadmašuje potencijalnu financijsku veličinu te neobične povlastice.

VIP-klijenti u bankarstvu su, naime, dioničari i komitenti s većim ulozima i visokim kreditnim i investicijskim rejtingom, partneri o kojima ovisi poslovna sudbina određene bankarske kuće. To su u praksi velike i visokoprofitabilne kompanije, ali i štediše i pojedinačni ulagači, u rasponu od milijunaša do politički i gospodarski ili sportski i kulturno značajnih imena, no nikad etničke ili nacionalne skupine (jer o njima, na temelju međudržavnih sporazuma, mogu brinuti države-susjede i matice).

Priznaje to jučer i Ured za korporativne komunikacije PBZ-a tvrdnjom da se povlastice odobravaju kad se »radi o velikim klijentima sa sveobuhvatnim poslovnim odnosom«. I, kako su odjednom, u tu priču dospjele Talijanska unija i Talijanska zajednica, koje prema zadnjim procjenama okupljaju samo 30-ak tisuća hrvatskih Talijana i još oko pet tisuća njihovih prijatelja (pod kojima Silvano Zilli, predsjednik Izvršnog odbora Talijanske unije, vidi »uglavnom one koji sudjeluju u radu zborova i kulturnih društava«)?

Službena verzija, koju u ovoj skandaloznoj, ali višeznačnoj igri milanske bankarske grupacije u Hrvatskoj zastupa potpredsjednik Uprave PBZ-a Giancarlo Miranda, a ne predsjednik Božo Prka, glasi: povlasticama Talijanskoj uniji i Talijanskoj zajednici želimo povećati svoj tržišni udio na području Istre i Kvarnera. U prijevodu, talijanski vlasnici PBZ-a žele nižim kamatama na zajmove u PBZ privući što veći broj hrvatskih Talijana i onih koji s njima pjevaju u zborovima ili glume u KUD-ovima, kako bi preko tih zajmova, jamstvenih obveza i osobito hipoteka, proširili svoj tržišni udio u dobiti, ali i u nekretninama na području Istre i Kvarnera.

Na prve žestoke kritike PBZ-ova poteza andersenovski istinito odgovara Silvano Zilli, čelnik Talijanske unije, riječima: »Zašto mene netko proziva, pa nisam ja prodao hrvatske banke strancima!« I doista, još 1998., u jeku donekle nategnute »bankarske krize«, na VONS-u je donesena odluka da se krene s ubrzanom privatizacijom banaka, ali tada nitko nije rekao javnosti, pa ni Saboru, da će rezultat-cilj tog strateški najznačajnijeg poteza u hrvatskoj novijoj povijesti biti prepuštanje 93 posto bankarskog potencijala strancima! Niti je tada - osim ponekog novinara ili ekonomista-katastrofičara - takvo pitanje itko postavljao, pogotovo ne u Hrvatskom saboru. Da stvar bude tragikomičnija, hrvatski su porezni obveznici bez pitanja u sanaciju državnih banaka uložili 2,7 milijardi eura, dok je hrvatska država od prodaje banaka strancima zaradila manje od jedne milijarde eura, na temelju čega je šest velikih talijanskih, njemačkih i austrijskih banaka došlo u posjed gotovo cjelokupne štednje (kompanija i građana), koja danas iznosi blizu 19 milijardi eura!

S tim kapitalom stranci danas vladaju Hrvatskom, usmjeravajući ga prema svojim interesima, prije svega za kreditiranje izvoza automobila i ostale skuplje robe iz EU-a u Hrvatsku, zatim u preuzimanje važnijih poslovnih i stambenih nekretnina, osobito na Jadranu, pa - eto - kao usput i za povlašteno kreditiranje hrvatskih Talijana i njihovih prijatelja, u dobroj vjeri da će takvih biti sve više, osobito na području Istre i Kvarnera. Jer, kad je trebalo financirati novu mrežu autocesta, strani su bankari u Hrvatskoj pomagali samo Bechtel, dok je imao posla, a potom su rekli da im se kreditiranje hrvatskih tvrtki ne isplati. Hrvatska je strancima prepustila ne samo gotovo sav svoj bankarski potencijal i svu nacionalnu štednju, pa i cjelinu monetarne politike, ali greenfield investicija, tj. većih ulaganja u modernizaciju proizvodnje, u nova radna mjesta u visokim tehnologijama, ili za proizvodnju zdrave hrane, ili za skladniji regionalni razvoj, jedva da je nakon 12 tranzicijskih godina na vidiku.

I što sad? Da Matica hrvatska otvori račun u PBZ-u i na temelju toga zatraži od Uprave PBZ-a iste povlastice za članove svoje zajednice i njihove prijatelje iz zborova i ostalih kulturno-umjetničkih ansambala? Da Vlada prebaci većinu računa i depozita državnog proračuna, Ministarstva obrane, Ministarstva financija i ostalih u Hrvatsku poštansku banku, i u to ime preko snažne marketinške kampanje pozove građane, kako bi Hrvatska napokon dobila snažnu banku u većinskom hrvatskom (državnom i privatnom) vlasništvu? Da sa zakašnjenjem dovrši stvarnu reviziju pretvorbe i privatizacije u bankarstvu, da otvori transkripte s VONS-a na kojima se donekle i o tome odlučivalo? Da ispita tko je i po čijem nalogu naštimao visokoprecijenjeni tečaj, uz koji je u listopadu 1993. gotovo sve uvozno preko noći postalo jeftinije od domaćeg (a da o tim potezima tada nisu ništa znali ni tadašnji guverner HNB-a Pero Jurković, ni ministar financija Zoran Jašić, jer su tobože bili na putu)? Da nešto o svemu, na zahtjev šefa države, kažu HNB i Ustavni sud?

Za početak izuzetno bi važno bilo da se o svemu javno očituje i prvi čovjek Privredne banke Zagreb Božo Prka, ne zato što nije potpisao kontroverzni sporazum o povlasticama hrvatskim Talijanima, nego da u ime profesionalne časti da - otkaz svojim milanskim gazdama. Ne da traži sporazumni raskid radnog odnosa, kako bi sačuvao dio povlastica iz menedžerskog ugovora, niti da čeka što će biti dalje, nego baš da dade otkaz. Da javno pokaže da ne stoji iza tog skandala i politike čiji je to izraz. Ionako je dosad dobio dosta, što na tekući račun, što navodnom bejzbol palicom.

Privredna banka Zagreb je, prisjetimo se, bila najveća državna banka u Hrvatskoj, u kojoj su i prije deset i više godina, kao i danas, deponirani mnogi novci iz državnoga proračuna, ali i vodećih hrvatskih kompanija, od Ine i HŽ-a do Riviere i HT-a. Kao najveća, među prvima je sanirana o trošku poreznih obveznika, da bi čista, bez dugova, bila po povoljnoj cijeni prodana talijanskoj Intesa grupi (1999. je formalno to bila Banca Commerciale Italiana). U sanaciju te banke značajan je napor uložio tadašnji ministar financija Božo Prka, a u prodaju njegov nasljednik Borislav Škegro. Per saldo, u sanaciju banke je uloženo oko dvije milijarde kuna, a od prodaje njezinih 66 posto kapitala zarađeno 300 milijuna eura, što znači da je hrvatska strana tom transakcijom bila na nuli, a talijanska preko noći došla do posjeda vodećih hrvatskih kompanija i lavovskog dijela hrvatske štednje!