Nije Đapiću politička šteta niti ga isključuje kao ozbiljnog političara to što se kao gradonačelnik Osijeka i predsjednik opozicijske stranke još nije bio poklonio židovskim žrtvama. Ali jest šteta što je Granić proizveo takvu medijsku galamu oko Đapićeva klanjanja i ishodio odbijenicu iz Izraela i jest šteta što se od toga nastavlja raditi cirkus, jer to s pijetetom i ‘umivanjem HSP-a’ nema zapravo nikakve veze

Više pažnje od ičega proteklog je tjedna u Saboru izazvao jedan trivijalan događaj nakon kojega narodni poslanici više neće moći slati esemesove usred rasprava o važnim zakonskim prijedlozima. Vladimir Šeks napokon im je ugradio uređaj za ometanje mobitela, što je mnoge zastupnike zabrinulo jer, kao, ti uređaji zrače, valjda za razliku od mobitela koje tijekom sjednica do tada nisu skidali s glave. Jednu je stranku ta Šeksova odluka potaknula i na protestnu parlamentarnu akciju: poslanici Hrvatske stranke prava unijeli su u parlament radiostanice da bi, sprdaju se, na taj način mogli medusobno komunicirati.

Za to je vrijeme njihov predsjednik Ante Đapić jednako besmisleno bauljao po Izraelu u potrazi za papirom koji bi podnio, i sugovornikom koji bi poslušao njegovu ispriku, panično žurno, otprilike kao da sudjeluje u jednoj od bizarnih reality emisija u kojoj je zadatak dana da se kandidat koji želi do finala obavezno do ponoći na zadovoljavajući način ispriča Židovima.

U tu Đapićevu trku za domaćinom poslao ga je HSP-ov strateški savjetnik Mate Granić koji je zadužen, kako se to često može pročitati, za "peglanje imidža HSP-a u svijetu". Budući da su u onom dijelu svijeta gdje se taj imidž navodno treba peglati uređajem najveće snage prilično nezainteresirani za Đapića, Granić je ingeniozno smislio kako je najbolje da Đapić kao turist na silu otputuje u lzrael, da se u Yad Vashemu upiše u knjigu gostiju, a onda će već Granić naći načina, dosadnim zivkanjem i kucanjem po vratima, kako diplomatima u Zagrebu prodati da je i to nova legitimacija HSP-u za to da sutra sudjeluje u vlasti.

"Sitnice" na koje Đapić i Granić u posljednje vrijeme kao da sve više zaboravljaju jesu: 1. rezultat HSP-a kod birača, i 2. evenutalni interes bilo koje od dvije velike stranke da sutra uopće uzimaju HSP u vladajuću koaliciju. Kao da je već gotova stvar to da na primjer Sanader hoće s Đapićem osnivati koaliciju, samo se čeka zeleno svjetlo negdje iz Bruxellesa pa da se to potpiše i objavi na velika zvona.

Hrvatska stranka prava, zahvaljujući upravo Đapiću i nekolicini upornih saborskih zastupnika, zaista se proteklih godina prometnula u odgovornu stranku u kojoj se proizvodila suvisla zakonodavna inicijativa.

Nešto na tome, a više na za njih ipak prirodnoj desnoj retorici oko Domovinskog rata, Haaga i sličnih tema, HSP je narastao do pozicije treće stranke. Treba reći da se najveći uspon dogadao dok Granić još nije bio uzeo maha u HSP-u, a da od kad on "jaše", rejting HSP-a ili stoji ili lagano pada. Trenutačni statistički pokazatelji manje su važni od toga da će Granićev napor da Đapića odvede ispričati se gdje god on bude mislio da treba, ubuduće samo razvodnjavati poziciju oporbenoga HSP-a. Oni koji se ne moraju previše ispričavati, a također su zainteresirani koalirati s pobjednicima, a to su na primjer Hrvatska narodna stranka, HSS s mogućim novim vodstvom ili ujedinjeni liberali Đurde Adlešić, Đapićevu situaciju sklopljenih ruku i zatvorenih usta moći će dobro iskoristiti. Granić je nepotrebno mnogo opteretio Đapića i HSP imidžem političara i stranke koji se moraju stalno nešto ispričavati i na taj način je prekinuo njihov uspon koji je doduše dijelom nastao na retorici za koju više nema previše prostora, ali dobrim dijelom i na pravom, konkretnom, marljivom radu. Taj se rad sada više ne vidi od tog Granićeva kemijanja. Granić polako medijski preuzima stranku i postaje drugi čovjek HSP-a. To bi trebalo silno zabrinuti ljude iz vodstva Đapićeve stranke, napose Rožića, Tadića i Ružu Tomašić koji su kao nova generacija političara u HSP-u najzaslužniji za ovih prilično stabilnih desetak posto u posljednjih godinu dana.

Nema sumnje da je najvažnija stvar da HSP i u Europi bude prihvaćen kao demokratski partner i tu Granić sigurno može pomoći svojim poznanstvima i diplomatskim znanjima. No to je, kao i svaki diplomatski posao, nešto što treba biti tihi, popratni, sadržaj politike. Đapić i njegovi suradnici na kojima počiva današnji HSP svojim izjavama, reagiranjem na konkretne događaje i zakonskim inicijativama trebaju nastaviti uporno i dugoročno pokazivati da su prošli sve potrebne reforme, a ne silovati nekakve poluradne izlete po spomenobilježjima jer to trivijalizira i stranku i sadržaj njezine politike.

Nije Đapiću politička šteta niti ga isključuje kao ozbiljnog političara to što se kao gradonačelnik Osijeka i predsjednik opozicijske stranke u Hrvatskoj još nije bio poklonio židovskim žrtvama. Ali jest za Đapića i HSP šteta što je Granić proizveo takvu medijsku galamu oko Đapićeva klanjanja i ishodio odbijenicu iz Izraela i jest šteta što se od toga sada nastavlja raditi cirkus, jer to s pijetetom i ozbiljnim “umivanjem HSP-a” nema zapravo nikakve veze.