Došlo takvo (ne)vrijeme da se Anto Đapić skriva od javnosti kao nekoć Greta Garbo od bora. Medijski dotučen od gradonačelnika nesuđenoga grada pobratima Ariela i izraelskog veleposlanika u Hrvatskoj pravnim lijekom da prije bilo kakve službene vizitacije Izraela mora na listu čekanja, kako bi položio vremenske testove političke korektnosti, koji se ne mogu prepisati, Đapić je ipak krenuo na put u Austriju završivši u — Izraelu. Tamo ga je, po vlastitoj tajnoj želji, kidnapirao redatelj Jakov Sedlar, koji mu je, koristeći se svojim ogromnim političkim vezama, omogućio ono što je dopušteno svakom posjetitelju Yad Vashema — da se upiše u Knjigu sjećanja i izrazi svoje protivljenje holokaustu.

Ako se Đapić ražalostio nad sudbinom 6 milijuna pobijenih Židova u ime HSP-a, onda je, kako piše pokradeni pravaški lider Dobroslav Paraga, zakasnio punih 12 godina, budući da je to on sam učinio još 1993. u američkom Yad Vashemu prigodom otvaranja Muzeja holokausta u Washingtonu, dok je Đapić prije samo dvije godine bio "glavni govornik na proslavi Dana NDH 10. travnja 1941. u Chicagu". Paraga smatra da Đapić ne ispire svoje crne košulje radi HSP-a, nego radi kreiranja vlastite podobnosti za buduću vladajuću koaliciju. Čini se da tu ipak previše podcjenjuje njegove postizraelske ambicije, jer Anto ne želi ući u borbu za vlast tek kao komplementarni politički partner, nego i kao eventualni potencijalni premijer na valu svađe između ljevice i desnice. I zašto svu tu tragikomediju isprike Đapić obavlja gotovo inkognito? Ako se ispričava u ime stranke, onda ne bi trebao bježati od pera i kamera ili, dapače, od same mu stranke, a ako to čini u svoje ime, čemu odlaziti u "Austriju"?

Đapić je svjestan da bi se prenagla "antifašizacija" HSP-a mogla u članstvu doživjeti kao skretanje u lijevo, prema bleiburškim krvnicima, i da bi ovakvo stalno njegovo demokratsko samopromaknuće moglo smanjiti rejting stranke na sljedećim izborima. Mali član HSP-a zadovoljavao je svoju veliku važnost i žeđ za moći kroz dosadašnju đapićevsku verbalnu nepomirljivost s nerevidiranom antifašističkom prošlošću, a stranka je svoj razvoj gradila na trubljenju svojih ekskluzivnih povijesnih istina. Ovakvom đapićevskom flagelantskom retorikom isforsiranog prihvaćanja povijesti i vrijednosti pobjednika u Drugom svjetskom ratu, HSP u izbečenim očima svojih birača može postati čaj od ideološke kamilice i gubiti svoj nazadnjački politički sjaj. Ispada, paradoksalno, da Đapić slabi svoju stranku jačajući sebe antirevizionističkom dijetom. To se dogodilo i Sanaderu, pa su radikalniji hadezeovci glasovali za HSP. Ali, nikada se ne može dovoljno podcijeniti nedosljednost zagriženih glasača.