Socijaldemokratska partija je u problemima, koji bi, ako se ubrzo ne razriješe, mogli promijeniti njezinu ulogu na stranačkoj sceni. Unutarstranački potresi i sukobi istaknutih lidera SDP-a s predsjednikom stranke Ivicom Račanom prerasli su, naime, iz niza pojedinačnih incidenata u izraz krupnijeg nezadovoljstva dijela stranke radom centrale na Iblerovu trgu. Sukobi unutar gradskih organizacija u Dubrovniku, Šibeniku, Bjelovaru i drugim gradovima - koje je zagrebačka središnjica raspustila - stoga su više od lokalne vijesti. Oni predstavljaju prva javna napuknuća u dosad prilično jedinstvenom Račanovom SDP-u, u kojem su njegovi neistomišljenici, koje se oduvijek moglo izbrojiti na prste jedne ruke, samo potiho brifirali novinare, ako bi željeli uputiti poruku svome stranačkom šefu. Gromoglasne svađe u lokalnim organizacijama, namještanje unutarstranačkih izbora, istupi Ivana Ninića i drugi recentni pokazatelji znače da se u SDP-u počelo igrati otvorenim kartama.

Javne svađe u SDP-u narušavaju ugled »stabilne«, »jedinstvene« i »odgovorne« stranke. Nekoliko godina prije završetka Račanovog predsjedničkog mandata za tu su se dužnost već kandidirali Željka Antunović i Ivan Ninić, političari poznati po posve različitim stilovima i opredjeljenjima. Istodobno, neki ogranci SDP-a, posebice u Dalmaciji, iskazali su nemogućnost da se reformiraju po ukusu vrha stranke, ali i da priznaju vlastitu odgovornost za poraz na prošlim lokalnim izborima. Iz toga se može zaključiti da će se SDP u sljedećem razdoblju više baviti samim sobom a manje nacionalnim problemima. Iz pozicije lidera opozicije mogao bi postati njezin najtrusniji i najproblematičniji sastojak.

Naravno, SDP nije jedina stranka s problemima, ali jasno je da se oni nisu očekivali. Još prije koji mjesec, u istraživanjima rejtinga, bili su izjednačeni s HDZ-om, a Račan je, brojeći saborsku većinu, nagađao o izvanrednim parlamentarnim izborima. Njegova procjena bila je razvidna – HDZ-u ide sve slabije, pregovora s EU-om nema na vidiku, stranački rejting je visok, te je već počeo tražiti saveznike i nove koalicijske partnere. No, bila je to pogrešna i brzopleta prosudba. Račan, doduše, i danas govori o izvanrednim izborima, no to čini da bi popravio jedinstvo SDP-a. Njemu ta priča da će HDZ raspisati izbore, jer mu odgovara »dobar vjetar« koji sada puše u stranačka jedra – treba da bi ujedinio razjedinjene stranačke snage, od Dubrovnika do Bjelovara, te eliminirao preuranjene izazivače za stranački tron. Doista, Račan sada nije u lakoj poziciji, jer će morati, želi li mirno dočekati kraj predsjedničkog mandata, opet posložiti stranačke redove po svome ukusu, a u tome nema onoliko saveznika koliko mu je potrebno.

U tom smislu, čini se, treba očitati njegove najave o »reformi SDP-a« o kojoj je počeo govoriti nakon povratka s političko-turističkog puta u Kinu. Štoviše, ne odustajući od predizborne »mantre«, Račan kaže da će se istodobno baviti stranačkom reformom i pripremom za izbore, iako su iz HDZ-a poručili da izbora neće biti prije 2007. Za njih će HDZ, osim toga, za dvije godine biti spremniji: pregovori s EU-om daleko će odmaknuti, gospodarski pokazatelji bit će povoljniji, informatizacija državne uprave dovršena, kapitalni objekti završeni ili pri kraju, umirovljenici će dobiti više od jedne rate povrata duga. Što će biračima tada ponuditi SDP, iscrpljen od unutarnjih sukoba, teško je pretpostaviti. Nekoliko je uzroka zbog kojih se Račanova stranka našla u previranjima. Prvi i osnovni razlog je borba mlađe generacije socijaldemokrata za nazočnost na nacionalnoj političkoj sceni. U Račanov uski krug stranačkog vodstva, od Slavka Linića do Tonina Picule, nije godinama dospjelo ni jedno novo lice. Dužnosnici s kojima je Račan podijelio izbornu pobjedu 2000., ali i poraz 2003., i dalje su u vrhu stranke, bez želje za povlačenjem i davanjem prilika drugima. Sposobni gradonačelnici i lokalni lideri, poput Zvonimira Mršića ili Zdravka Ronka, nisu nacionalni lideri SDP-a, dok je Picula, s imageom aparatčika i gradonačelnika Velike Gorice pred smjenom, formalno treći čovjek stranke. Nezadovoljstvo s terena uvelike se tiče Račanove kadrovske politike, iako ne samo nje.

Drugi razlog nesporazuma je nedostatak jasnije ideološke i svjetonazorske platforme na kojoj se stranka obraća biračima. SDP danas, prema riječima prvih ljudi stranke, pripada »lijevom centru« i nije »klasična ljevica«. To u samoj stranci izaziva otpore i traženje povratka na posve lijevu stranu scene, kako je to još na prošloj konvenciji zatražio zagrebački SDP-ovac Boris Šprem, a u recentnim sukobima Šibenčanin Ninić. Oni žele da SDP bude jasna lijeva opcija, bez koketiranja s krupnim kapitalom, te da, slijedeći vlastito naslijeđe, bude glasnik radništva i socijalno ugroženih slojeva. Današnji SDP je poprilično idejno nedefiniran, a vrh stranke, prema nekim iskazima iz »baze«, pokazuje socijalnu neosjetljivost, vozeći se »mercedesima«, kupujući jahte i fotografirajući se u lijepim vikend-kućama.

Treće, doima se da u vrhu SDP-a više nema intelektualaca niti, nakon odlaska Zdravka Tomca, strateškog promišljanja stranačke politike. SDP vode stranački menadžeri, poput Željke Antunović, koja još nije iznijela ni jednu originalnu političku inicijativu.Napokon, »lokalni šerifi«, poput Milana Bandića, pokazuju da i u SDP-u, unatoč proklamiranoj jednakosti, nisu svi ravnopravni. Bandićev utjecaj danas je nemoguće ograničiti, a dok je to bilo moguće, vrh stranke za to nije pokazivao želju.