Uz priličnu javnu blamažu propao je, kao što mu je bilo i suđeno, taj vrlo glupi i nasilni pokušaj ambicioznog političkog savjetnika HSP-a Mate Granića da svog novog poslodavca Antu Đapića kroz ušicu igle ugura u posjet Izraelu. Granić i Đapić namislili su kako je najpraktičnije da šef HSP-a ude u Izrael na mala vrata, praktički neprimijećen. Prvo će učiniti ljubaznu vizitu gradonačelniku zabačenog gradića Ariela, a potom će ležerno proslijediti u muzej holokausta u mitskom Yad Vashemu, gdje će "izraziti žaljenje" zbog progona i ubijanja židova u Hrvatskoj za vrijeme Pavelićeva NDH. No, optimističnu zamisao Granićeva projekta Izrael, razglašenu u višemjesečnoj kampanji po svim hrvatskim medijima, u samom je finišu osujetio gradonačelnik Ariela Ron Nachman kad su ga obavijestili tko je zapravo taj srdačni gost iz Hrvatske. Đapiću, koji je svoju politiku do jučer vodio s Pavelićevom slikom iznad pisaćeg stola, javljeno je da ne dolazi jer nije dobrodošao. U HSP-u su podivljali. Granić je izjavio da ništa još nije gotovo. Đapić je, "neugodno iznenađen", održao press konferenciju. Osupnuo se jer HSP-u "pripisuju neofašizam, neoustaštvo, crnokušuljaštvo, ekstremizam".

Nije se ni čuditi tako gnjevnom razočaranju. HSP-ovim mozgovima Izrael je presudno važan kao ISO certifikat zdrave ideološke tranzicije i odustajanja od povijesnog revizionizma. Jer notorni Đapić, koji je HSP čak ustrojio po ustaškom modelu, revno je pohodio mise za Pavelića. 1996. je rekao Globusu da je "jedina krivica ustaškog pokreta to što nije uspio". Na račun dizanja ruke na ustaški pozdrav 1998. je izjavio da valjda "ima pravo rukom pokazivati koliki će kukuruzi rasti u Slavoniji kad HSP dođe na vlast”. 1999. je tvrdio da hrvatskim židovima u NDH imovina nije oduzimana nego je "dana drugima na upravljanje". 2000. godine se dovezao u Slunj da uveliča manifestaciju oko spomenika Juri Francetiću, zapovjedniku zloglasne ustaške Crne legije, odgovorne za smaknuće brojnih Srba i židova u Drugom svjetskom ratu.

Jednako tako kao sada Đapiću, Izrael je bio važan i Franji Tuđmanu, koji je Đapića držao uz nogu kao svog političkog posinka i trbuhozborca, i koji na kraju nikad u Izrael nije uspio otići. Uspješan posjet Izraelu HSP bi volio zataknuti za rever kao efektan simbolički dokaz da je stranka prošla tranziciju prosvjetljenja, da umjesto ultradesne i profašističke postaje umjereno konzervativna, da sutra može biti pripuštena u svako civilizirano društvo i da se s njome može ostvariti legitimno političko partnerstvo.

Jer kao što je poznato, međunarodna zajednica zabranila je Sanaderu nakon izbora 2003. bilo kakvu koaliciju s Đapićem i HSP-om koji su mu se nudili na sva zvona. I to upravo zbog Đapićeva desnog radikalizma koji je po Hrvatskoj raznosio više od deset godina, prije nego što je zaključio da mu se to više neće tako jako isplatiti u proeuropskoj Hrvatskoj, u kojoj nijedna značajnija stranka ne želi koalirati s proustaškom desnicom. Premda je Đapić svoje crne košulje već bio odložio na stranu i počeo nespretno relativizirati svoje poznate afirmativne stavove o poglavniku Anti Paveliću i ustaškim zločinima, te se praviti lud na svako pitanje o svojim ranijim desničarskim ekscesima koje je najviše volio izvoditi u Kninu, Vukovaru i drugim krajevima s nacionalno miješanim stanovništvom, europskoj diplomaciji krajem 2003. nije palo na pamet da ga oslobodi iz karantene.

U međuvremenu je Đapić, uporan kao slon i silno željan vlasti, postao Glavašev gradonačelnik u Osijeku da bi nekako premostio ove četiri sušne godine Sanaderova mandata. kada njemu nije dopušteno sjediti u Vladi. Istovremeno je rastrubio svoju novu i vrlo zanimljivu političku teoriju kako su za njega jednako prihvatljivi i Sanader i Račan, što u njegovu slučaju znači da se bilo kome od njih preporuča za podršku nakon narednih parlamentarnih izbora.

U međuvremenu se Đapiću pridružio i Mate Granić, savjetnik novog HSP-a za uljudbu i guru realpolitike iz Tuđmanova doba, kad se, ah realpolitikom smatralo prijetvorno javno zagovaranje demokratskih standarda dok se ispod žita i ispod stola vuku razni ružni i s vladavinom prava neprispodobivi potezi. Granić je dao za pravo Đapićevu instinktu da mora okrenuti kormilo, ali mu je ruke još malo okrenuo s desna ulijevo. Tako je Đapić u Osijeku jedva odložio torbu, a već je počeo obnavljati spomenik židovima stradalima za vrijeme NDH, izbrojio 50.000 kuna iz gradskog proračuna za popravak pravoslavne crkve te obećao da će riješiti stambeno pitanje za 200 povratničkih srpskih obitelji.

Naime, dok Đapić, poput gusjenice, komično metamorfozira u "prihvatljivog koalicijskog partnera", polako se topi i Sanaderov mandat, u kojemu mu mali ali nasušno potrebni partneri vise o vratu s raznim svojim dosadnim zahtjevima i stalno traže da ih se nešto pita i konzultira. Đapić, dakle, čeka svoju priliku nakon sljedećih izbora jer vremena još ima dosta, a Granić noćima dreždi i smišlja nove i nove efekte za grandioznu preobrazbu HSP-a i njihova vođe u "modernu konzervativnu stranku". Jedan od tih efekata trebao je biti i put u Izrael. No, efektima se može postići nešto, ne sve. Jedina promjena koja u HSP-u može biti donekle uvjerljiva jest da Đapić, koji u pedesetima odluči radikalno mijenjati mišljenja, naprosto ode. Ali kako to uopće nije vjerojatno, od putovanja će se morati odustati.